Thompson i ljiljani, Bisera i Iran
Marko Perković Thompson, koji je svoju pjevačku karijeru izgradio na ustaškim pokličima, u subotu je nastupio povodom obilježavanja - ma kako to kome zvučalo - godišnjice okupljanja na zagrebačkom Hipodromu, kada ga je, kako tvrde hrvatski mediji, slavilo pola miliona ljudi i to “na najvećem komercijalnom koncertu u svjetskoj historiji”, a naš Dragan Markovina je čitav taj performans okarakterizirao potrebom prebrojavanja desnice u Hrvatskoj. U Zaprešiću je, naravno, sve bilo znatno skromnije, pjesnik Bojne Čavoglave okupio je 30.000 poklonika, nesumnjivo se okoristivši raspoloženjem potaknutim nastupom hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u fudbalu. Komšije su, kao i mi, izbačene u šesnaestini finala, u utakmici koju je naš Amar Osim proglasio ubjedljivo najboljom od do sada viđenog na planetarnoj smotri najvažnije sporedne stvari na svijetu, a vatreni su igrali - nepodijeljeni su mediji u susjedstvu - bolje nego kada su osvajali medalje, pa nije nikakvo iznenađenje što je upravo Thompsonov koncert bio preplavljen državnim zastavama koje su pratile njegovu domoljubnu bakljadu. I policija je imala posla, nekolicina je uhapšenih zbog pirotehnike, a eventualno postupanje zbog pjevanja ustaških pjesama i isticanja ustaških simbola će tek uslijediti, jer se MUP obavezao na naknadno pregledavanje snimaka. Thompsonove ustašijade održane su i u našoj zemlji, početkom godine s njim je u Širokom Brijegu, na dva nastupa pjevalo oko 10.000 ljudi, no koncert u Mostaru - gdje je planirao nastupiti sinoć i začiniti izbornu godinu u Bosni i Hercegovini - još poodavno je otkazan iz sigurnosnih razloga.
Da je Thompson Hrvatskoj važan i moćan simbol, uvjerila se i ekipa RTL-a: prije koji dan je splitski sud potvrdio optužnicu protiv novinarke, snimatelja i predstavnika stanara koje promotor zloglasnog pozdrava za dom spremni kazneno goni zbog upada na privatnu terasu, zapravo, krov zgrade oko koga se lomi imovinskopravni spor. Thompson je kupio penthaus u elitnoj kaskadnoj zgradi nadomak Papinog križa na splitskom Žnjanu, da bi potom krov zgrade preuredio u terasu s bazenom. Njegovi advokati tvrde da su dokazali privatnost posjeda, dok stanari zgrade insistiraju da je riječ o zajedničkom krovu na koji im je onemogućen pristup. Optužena novinarka Danka Derifaj veseli se, kako kaže, što će pred sudom dokazati da je Thompson moćnik koji instrumentalizira Državno odvjetništvo u osvetničkom pohodu prema onima koji razotkrivaju široj javnosti kako on krši zakone i kako je u povlaštenom položaju u odnosu na ostale građanke i građane Hrvatske, ocjenjujući da je tragedija tim veća što Thompson mase privlači na koncerte pričom o ljubavi prema domovini, dok istodobno “opetovano krši zakone te iste domovine”. Unovčavanje kvazipatriotizma nije Thompsonova ekskluziva, koliko god on slavi ustaško pozdravljanje i povampiruje zloglasni NDH, pjeva se i slavi četništvo s obje strane Drine, a godina izborna ponukala je Vladu manjeg bosanskohercegovačkog entiteta na vanredno djelovanje: Narodnoj skupštini upućen je prijedlog izmjena entitetskog kaznenog zakona, koji predviđa zatvorske kazne za promoviranje znakova i(li) ideologije NDH, ali i onih povezanih s Armijom Republike BiH i to na osnovu rezolucije NSRS-a o “osudi i zabrani promoviranja i veličanja ideologije i simbola NDH i ustaške, nacističke i fašističke ideologije i simbola”, usvojene u martu. Na stranu sad što Minić&comp. pokušavaju odbrambenu vojsku Bosne i Hercegovine, nezavisne i suverene zemlje, članice UN-a, izjednačiti sa ustašama - što će, naravno, pasti pred svakim sudom - valja se prisjetiti državnog parlamenta u kome je SNSD, u doba korone, oborio rezoluciju s jednakim ciljem - zaštite društva i suzbijanja širenja ideologije koja u javnom prostoru promovira mržnju i netrpeljivost, veliča, širi, podupire ili potiče pozitivno vrednovanje fašizma?!
Ustaše su, dakle, prije koju godinu, Miloradu Dodiku i SNSD-u bile prihvatljive, sad su tobože problem, a zapravo je prava podvala u miksanju NDH s Armijom RBiH, u ambiciji političkih jurišnika SNSD-a na još jedan mandat prisvajanja svega u Republici Srpskoj i manipuliranja i zakonima ako treba da se cilj ostvari. Trenutak je savršen - ide 11. juli, dan koji cijeli svijet obilježava sjećajući se genocida u Srebrenici, počinjenog od Vojske i MUP-a Republike Srpske, zločina zbog kojeg su najviši dužnosnici te ratne tvorevine osuđeni pred Međunarodnim sudom u Haagu na doživotne kazne zatvora. Pa opet niko nakon Daytona ne spori MUP RS-a, koji pak sustavno provodi silu i otima zastave s ljiljanima, jer smatra da je sam čin imanja ljiljana u automobilu kršenje reda i mira u entitetu koji - u interpretaciji svog vožda - ne trpi ni njemačku ministricu, pa je zato i prognana iz Banje Luke, jer ne dijeli njegov sustav vrijednosti. MUP RS-a je od početka godine izdao ravno 41 prekršajni nalog zbog zastave RBiH, s kojom je Bosna i Hercegovina i primljena u UN, da bi tek nedavno veterani RS-a podnijeli inicijativu za donošenje zakona, kojim bi se uredilo koje se zastave mogu isticati na teritoriji ovog entiteta. Oni, naime, smatraju da su ljiljani simbol koji izaziva podjele i provokacije, dok paradiranje četnika po istom entitetu vide kao prisjećanje na slavnu prošlost. Ako ćemo se držati međunarodnog poimanja pravde, onda valja reći da, ma koliko i Draža Mihailović i njegova bratija sa četničkim zastavama bili uvredljivi, šokantni, asocirali na fašizam, njihovo druženje - slijedom ranijih stavova Evropskog suda za ljudska prava - samo po sebi nije kažnjivo. Bit će da je to osnov i argument i hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću, kada Thompsonovo za dom spremni pravda domoljubljem i zove drugačijim od ustaškog za dom spremni, s kojim su punjeni Jasenovac i drugi logori Srbima, Jevrejima, Romima, muslimanima i partizanima svih nacija.
Stara je, zapravo, priča potreba i Hrvatske, uprkos članstvu u EU, i Srbije - koja se tom članstvu otima - da svojim ustašijadama i četnikovanjem prepravljaju prošlost, prilagođavajući je ukusima vladajućih autokrata i receptu manipuliranja masama. I upravo tu valja uglaviti i najnoviju ambiciju SNSD-ovih voždova da zakonski izjednače ustašku ideologiju NDH sa službenim simbolima Armije međunarodno priznate Republike BiH: sve skupa samo može pasti pred Ustavnim sudom BiH, što se svakako neće dogoditi prije izbora, pa će politički ciljevi biti postignuti, a oni drugi (i treći) dovoljno isprovocirani da potraže sigurno utočište među svojima. Tako će, uostalom, Dodik očuvati i savez sa Draganom Čovićem, zbog koga je onomad bio protiv Rezolucije u Parlamentu BiH. A da i Bošnjaci pokažu da svog konja za ovu trku imaju, potrudila se nekadašnja velika SDA zvijezda, bivša (na veliku sreću BiH) ministrica spoljnih poslova naše zemlje. Bisera Turković ovih dana bezočno laže pripisujući sebi (?!) zasluge za UN-ovo izglasavanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici, no čak joj ni to nije dovoljno, pa je oplela po bošnjačkom članu Predsjedništva BiH Denisu Bećiroviću i državnom ministru Elmedinu Konakoviću što ih nema na sahrani iranskog imama Hamneija. O njezinom angažmanu ni (oficijelni) vrh SDA nije imao šta dobro reći, svi je se sjećamo po izbjegavanju i Evrope i SAD-a i veličanju Rusije, a iz Irana je pozivala goste u najdelikatnijim globalnim prilikama. Kao stranačka veleposlanica nakon mandata je - ne obazirući se na zakonom definirane spoljnopolitičke ciljeve države - čak prkoseći im, glumila da predstavlja zemlju na osebujnim, mahom islamskim konferencijama. Zašto to nije uradila i sada? Sahrana je valjda posljednje mjesto za dnevnopolitičke okršaje, ali džaba je to govoriti Biseri, čiji su biseri ionako ojadili ovu zemlju.