Teško je pisati o prošlosti koja nas dijeli

Pisati o vremenu prije 1992. za mene nije jednostavno. Ne zato što se ne sjećam, nego zato što se sjećam previše. Sjećanja su živa, topla, ponekad bolna, ali uvijek moja, ali su danas predmet tuđih sudova. Danas, kada svako ima svoju istinu, moje sjećanje više nije samo moje - čim ga izgovorim, postaje predmet tuđih sudova.

Zato sam dugo šutio. Ponekad me zbuni koliko se različito sjećamo istih ulica, istih dana, istih jutara. Kao da smo živjeli u paralelnim životima, a ne u istoj zemlji. Čudno je kako se isti događaj, ista slika, isti zvuk tramvaja može pretvoriti u potpuno različite priče, zavisno ko je priča. Kao da se sjećanja lome na hiljadu komadića čim ih izgovorimo.

Za jedne je to vrijeme bilo mirno, za druge pretiho, za treće nedovoljno pravedno. A ja samo znam kako je bilo meni - i to je jedino što mogu iskreno da kažem.

Živjeli smo u Bosni i Hercegovini onako kako se živjelo u jednoj zemlji koja je imala svoje mane, svoje nedostatke, svoje tišine i svoje radosti. Nismo znali za bolje, ali smo znali za mir. Nismo znali za savršenstvo, ali smo znali za komšiju. Nismo znali za velike ratove, ali smo znali za običan život, za školu, za rad, za prijateljstvo, za smijeh koji se čuo kroz prozore zgrada.

Generacija rođena poslije Drugog svjetskog rata - 1946. pa nadalje - živjela je u vremenu koje danas jedni nazivaju normalnim, drugi neprihvatljivim, treći nedovoljno dobrim. A mi smo ga živjeli bez tih velikih riječi. Živjeli smo ga kao djeca, kao mladi ljudi, kao komšije, kao prijatelji. Živjeli smo ga u ritmu ulica, u mirisu pekara, u zvuku tramvaja, u tišini nedjeljnih jutara.

Danas, kada pokušam da kažem kako je bilo, znam da neću zadovoljiti sve. Jedni će reći da uljepšavam. Drugi da sam naivan. Treći da ne razumijem. Četvrti da se pravdam. A ja samo pokušavam da se sjetim. Da budem pošten prema sebi i prema vremenu koje me oblikovalo.

Rastrgan između tih pogleda, dugo sam mislio da je šutnja rješenje. Ali šutnja ne čuva sjećanja - ona ih polako gasi. Zato pišem. Ne da dokazujem. Ne da ubjeđujem. Ne da se borim. Pišem da ostane zapisano kako je bilo za one koji su živjeli kao ja: obični ljudi u jednoj zemlji koja je imala svoje svjetlo i svoje sjene, ali je bila naša.

Pišem bez mržnje, jer mržnja ne pripada tom vremenu u mojim uspomenama. Pišem bez napadanja, jer niko od nas nije bio savršen. Pišem bez stava, jer stavovi danas dijele ljude, a moje sjećanje želi da ih spoji. Pišem samo ono što je ostalo u meni: miris grada, toplina ljudi, jednostavnost života koji je nestao prije nego što smo shvatili da je poseban.

To je moje viđenje. Ne jedino. Ne najbolje. Ne najtačnije. Samo moje. I možda je baš takvo dovoljno.

Nosim u sebi toplinu tog vremena, ali i zbunjenost koju danas osjećam kada vidim koliko se naše istine razilaze. Kao da smo se razbježali ne samo po svijetu nego i po vlastitim tumačenjima prošlosti.

Nekad mi se čini da je najteže pisati o vremenu koje je bilo jednostavno, jer danas više ništa nije jednostavno - ni sjećanje, ni riječ, ni istina.

Rastrgan sam između onoga što sam živio i onoga što drugi danas govore da je bilo. Između tišine koju biram i potrebe da ostane zapisano ono što je u meni.

Možda je najveća zbunjenost u tome što smo svi bili dio iste priče, a danas se ponašamo kao da smo čitali različite knjige.

I dok pokušavam da napišem svoje viđenje, osjećam kako mi se riječi lome između nostalgije i straha da će neko opet reći da nisam u pravu - o vlastitom životu.

Sjećanja su mi jasna, ali sudovi drugih su magla.

Moje uspomene su mirne, ali današnje rasprave su glasne.

Isto vrijeme, isti grad - a danas hiljadu različitih istina.

Nekad se pitam da li je moguće da smo svi živjeli isto, a pamtili različito.

Zbunjen sam, jer ono što je meni bilo život, drugima je danas argument.

Nekad me zaboli koliko se naše uspomene razilaze, kao da smo živjeli u različitim svjetovima, a ne u istoj zemlji. Ono što je meni bilo mir, drugima je bilo tišina koja ih je gušila. Ono što je meni bilo sigurnost, drugima je bilo nedovoljno. I dok slušam te različite glasove, osjećam kako mi se srce steže, jer znam da se nikada nećemo složiti oko istih dana koje smo dijelili. Ponekad mi se čini da je najteže nositi sjećanja koja su postala teret, a ne radost.

Rastrgan sam između onoga što sam živio i onoga što drugi danas tvrde da je bilo. I u toj rastrzanosti, jedino što mi ostaje jeste tiha, nježna istina koju nosim u sebi — istina koja ne želi da se takmiči, nego samo da preživi.

Naučite me vi, koji sve znate, kako se to piše o prošlosti, a da nikoga ne povrijedim, ali ni sebe da izdam!