Talibani na ruskom dvoru

Da je u geopolitici jedina konstanta permutacija i promjena pozicija, svjedoče novouspostavljeni odnosi između Ruske Federacije i Islamskog Emirata Afganistan, države čije novo ime većina država ne priznaje dok istovremeno, od američkog povlačenja iz 2021. godine novi-stari talibanski režim prešutno toleriraju. Kada je Ministarstvo vanjskih poslova Ruske Federacije izdalo agreman Mawlawiju Gul Hassanu, koji će preuzeti ambasadorsko mjesto u ime talibanske vlasti u Moskvi, ta diplomatska gesta označila je normalizaciju odnosa s Kabulom, koji su povijesno, ideološki i sigurnosno bili opterećeni, posebno od sredine devedesetih godina, a datiraju još od ruske intervencije u Afganistanu koja je započela krajem 1979. godine.

Rusija se neslavno povukla iz Afganistana – mnogi paralelu vuku s američkom intervencijom u Vijetnamu koja se pokazala kao fijasko – a desetogodišnji sovjetsko-afganistanski rat uništio je materijalne resurse, infrastrukturu, ekonomiju, generiravši milijunske žrtve, izbjegličku krizu, egzistencijalne drame i politički vakuum. Talibanski pokret osnovan je 1994, a dvije godine nakon toga će i preuzeti vlast u Afganistanu, plod je sveopćeg postsovjetskog kaosa, strateških ciljeva susjednog Pakistana, financiranja Saudijska Arabije uz nemali doprinos Sjedinjenih Američkih Država.

Cilj talibanskog pokreta je bio uspostava političkog i drugog reda, a u pet godina upravljanja Afganistanom – kraj njihovog režima koincidira s američkom intervencijom 2001. godine – brendirali su se kao posve rigidan režim, politički i vjerski gledano, međunarodno izoliran i uz posve bizarne rituale, poput obaveznog nošenja brade za muškarce, te potpunog isključivanja žena iz javnog života, obrazovanja, rada. Limitirali su gotovo svaki aspekt popularne kulture, poput televizije, glazbe, umjetnosti, a represivni karakter vladavine su potvrđivali javnim ritualima, masovnim bičevanjima i egzekucijama. Kako to obično biva, svijet je okretao pogled od tih tragičnih aspekata talibanske vladavine jer ih se muka afganistanskog naroda nije direktno ticala, sve do dana koji je promijenio svijet – 9/11, dana kada je Amerika doživjela bolan i tragičan udar na vlastitom tlu – kasnije će uslijediti intervencionizam, a dvadeset godina kasnije i neslavno povlačenje i ostavljena zemlja u postameričkom kaosu.

Nekada teroristi i glavna prijetnja svjetskom miru – Amerika ih je 2001. proglasila stranom terorističkom organizacijom, Rusija ih je pak na listu terorističkih organizacija stavila 2003. godine, u periodu taktičnog svrstavanja sa Zapadom – talibani nakon američkog povlačenja iz Afganistana ostaju društveno neprihvatljivi, ali su sigurno geopolitički prihvatljivi i shvaćeni kao budući saveznik. Talibani su “prava moć” u Afganistanu, diplomatski je konstatirao Sergej Lavrov, usmjerivši rusku vanjsku politiku prema pragmatičnom odnosu s Kabulom, te ih je prvo pozvao na Ekonomski forum u Sankt Petersburgu 2024. godine, a zatim će ih skinuti s liste terorističkih organizacija i sada uspostaviti potpune diplomatske odnose. Zamir Kabulov, specijalni predstavnik ruskog predsjednika za Afganistan, koji je i sam direktno involviran u skidanje talibana s liste terorističkih organizacija, konstatirao je za novinsku agenciju Ria Novosti kako je Rusija priznala talibane. Sigurnosni interesi, borba protiv ISIS-K (Islamska Država Korosan), suradnja na rekonstrukciji Afganistana, energetski projekti s jedne strane, i relativno suverena i stabilna kontrola koju talibanski režim pokazuje od 2021. godine, povezali su nekadašnje neprijatelje u novi diplomatski savez. Talibani su kao saveznika dobili veliku svjetsku silu, čiji pragmatizam trijumfalno nazivaju promjenom diplomatske paradigme, koja će lančano utjecati i na druge svjetske države da talibanski režim prepoznaju kao potpuno legitiman, normalan i poželjan.

Afganistan je u svojoj recentnoj povijesti visoko rangiran na negativnoj ljestvici krhkih država: porazno je da je preko 75% populacije – podaci UNOCHA – ovisno o humanitarnoj pomoći, tragično je da je oko 4 milijuna ljudi interno raseljeno, a savršeno jasno da talibanski režim nema demokratski legitimitet – vlast su osvojili ne izborima, nego silom, umjerenom, doduše. Vlast nije inkluzivna, a posljedice toga najviše osjeća nježniji spol, žene, koje su, kako mnoge afganistanske aktivistice kažu, naprosto nevidljive. Ne mogu se slobodno kretati, pa ni obrazovati, a dakako da im je zabranjen i rad i sve slične aktivnosti, tako da se status žena u suvremenom Afganistanu najbolje može opisati kao populacija koja je gotovo posve izbrisana iz javnog života, nepostojeća i nevidljiva. O tome govori i angažirano piše iz egzila plejada afganistanskih aktivistica poput Metre Mehran, Zarife Ghafari, Mahboube Seraj i drugih. No, njihove želje za normaliziranjem pozicije žena u afganistanskom društvu ne utječu na realpolitičke odnose.

Uspostavljanje diplomatskih odnosa između Ruske Federacije i Islamskog Emirata Afganistan posve je pragmatičan realpolitički čin, iz perspektive obje strane, ali istovremeno ostavlja brojna etička pitanja. Etički limiti realpolitike, i ne samo u ruskoj varijanti, pokazuju kako je lagano žrtvovati ljudska prava zbog geopolitičkih interesa i podržavati strukture za koje je lagano konstatirati kako su strukturalno nepravedne, a to je slučaj s talibanskim režimom. Njemački filozof Habermas bi rekao kako nedostatak etičnosti u međunarodnim odnosima čini sam sistem, dugoročno gledano, neodrživim. No, istovremeno, geopolitički interesi nisu nikada ni planirani da traju vječno, a to zasigurno znaju nekadašnji neprijatelji, sada saveznici, u Moskvi i Kabulu.