Svijest, savjest i solidarnost

Imajući na umu cjelokupan društveni odnos prema kulturnoj produkciji u ovoj zemlji, odsustvu bilo kakvog sistemskog rada na tom polju, izgradnji kulturne infrastrukture, i uopšte državnoj podršci institucijama kulture i umjetnosti, moglo bi se reći da je istinsko čudo da se ovdje bilo šta događa na tom planu. Da uopšte postoji želja da se nešto pokreće, da se održavaju neki kontinuiteti i da još neko istrajava na potrebi da se u ovu mrtvaju unosi dašak nečega što prevazilazi okvire pukog egzistencijalno-političkog tavorenja. Odnosno, razina zapostavljenosti kulture kao iznimno važne djelatnosti kojom se oplemenjava jedna zajednica, te stvaraju uslovi za razvoj drugačijeg, kritičkog mišljenja i promišljanja svijeta, svakodnevno se očituje u cijelom nizu problema sa kojima se suočavaju oni pojedinci i grupe koje nastoje stvarati tu dodatnu vrijednost i nuditi sadržaj u nastojanju da nas održe u kakvoj-takvoj vezi sa civilizacijom. Sa jedne strane, dakle, imamo gotovo svjesno insistiranje na provincijalizaciji i dekulturalizaciji društva, a sa druge entuzijaste koji još vjeruju da sve to, bez obzira na date okolnosti, ima smisla i da bi bez tog minimuma sadržaja sve bilo daleko beznadnije i gore.

Često se mi koji se bavimo kulturnim radom pitamo kakvog smisla zapravo ima boriti se za nešto što iziskuje toliko ulaganje energije, a da zauzvrat ostavlja neizvjesnost i golu borbu za opstanak. Sve vlasti u ovoj zemlji u posljednjih trideset godina, bez izuzetka, prema kulturi su se odnosile i odnose maćehinski, ne percipirajući uopšte zašto nam je ona potrebna, te zbog čega je jednoj državi uopšte važno nešto tako neopipljivo, što se ne može upregnuti u jeftino sticanje predizbornih poena, sa čime se ne može potkusurivati u etnonacionalnim razračunavanjima. Dakako, kada ovo kažem, mislim na onu kulturu i umjetnost koja prevazilazi okvire arhaičnih tradicionalizama i folklorističke etnogeneze kojom se želi steći primat nad drugim, pa se ne može koristiti kao oružje u nastavku sveprisutnih ratnohuškačkih pokliča. Novca u suštini ima, ali najviše upravo za kvazikulturne projekte, koji insistiraju na pastoralnoj pasivnosti i veličanju nacionalnog preimućstva. Dok ona produkcija koja nastoji doseći univerzalni momenat opštečovječanskog iskustva neprestano ostaje na margini, zapostavljena i nikome potrebna. Teško je izbjeći zaključak da je to posve jasna namjera, preciznije, da uništavanjem onoga što je otvoreno, usmjereno ka drugom, ka razumijevanju i proširivanju vidika, ima otežan put upravo zbog toga da se putem kulture ljudi ne bi susretali. Da bi ostali u svojim getoiziranim okvirima, sa predrasudama i isključivostima. Jer kada imate kulturu i umjetnost koji pomjeraju granice, postavljaju ona pitanja koja se izbjegavaju, dovode nas u poziciju da se zamislimo nad svojim stanjem i uslovima u kojima živimo, onda postoji mogućnost buđenja svijesti, savjesti, solidarnosti i potrebe da se okovi svakovrsne gluposti potrgaju. Što predstavlja direktnu prijetnju održavanju stanja permanentnog straha, na čijim osnovama stoji cjelokupan politički sistem na kojem počivamo.

Zašto, zapravo, sve ovo govorim? Proteklih pet dana sam proveo u Banjoj Luci na regionalnom književnom festivalu Imperativ, koji u ovom gradu postoji i traje već osam godina čistom željom ljudi iz organizacije tog festivala, a sa minimumom javne podrške, da ruše svaku vrstu granica i ponora među kulturama. Imperativ se već istinski etablirao kao platforma susretanja različitosti, na kojoj se putem književnosti dešavaju mala čuda, ostvaruju važne saradnje i potiče razvoj književne scene sa punom sviješću zašto je to neophodno za sve nas. Takvi događaji predstavljaju rijedak primjer uspjelih manifestacija sve raskoši kulture, njenu dubinsku snagu da pokreće promjene, da nas zapita, da nas dovede do nekih važnih pitanja, ali i odgovora. Moći susresti na jednom mjestu sve najvažnije autorice i autore postjugoslovenskog prostora znači ostvarivati umreženost koja je most za razumijevanje, za rušenje svih zidova i predrasuda. Iako smo medijski svakodnevno, temeljito kontaminirani crnilom, utočišta kao što je Imperativ bude nadu da sve još nije izgubilo svoju vrijednost i smisao. I tu se vraćam na onu zapitanost nas koji se bavimo kulturom o svrsi i razlozima toga čime se bavimo. Sve dok postoji i jedan čovjek kojem je stalo da pročita neku knjigu, pogleda predstavu, posjeti izložbu ili bilo šta drugo, a što u njemu budi empatiju, otvara prostor za dijalog i samozapitanost, do tada ima i svrhe istrajavati da u ovim mračnim vremenima ne odustajemo. Politike će proći, kada nas u budućnosti budu iskopavali neki tadašnji arheolozi, ostaće jedino ono što smo uložili kako kao kultura ne bismo nestali i bili izbrisani.