Sve je stalo, samo mržnja raste

Evropska unija u Bosni i Hercegovini je krajem februara pokrenula kampanju “Plan koji nas pokreće”. Plasirana je na YouTubeu i cilj joj je da nam približi Reformsku agendu BiH i Plan rasta EU, njihov značaj za običnog čovjeka, privredu i budućnost naše zemlje. Temeljna poruka krije se u brojkama: 976,6 miliona eura finansijske pomoći EU stoji i čeka da ih vlasti ove zemlje potroše na vrtiće, škole, poslovno okruženje, infrastrukturu - na bolji život svih nas. I da nas - usput - približi našem zacrtanom putu, članstvu u EU. Da je živ, Mladen Delić bi zavapio - ljudi, je li to moguće, da se ovo dešava u komšiluku, naši bi vajni analitičari upirali prstom i prizivali rubriku vjerovali ili ne, da nije riječ o našim sudbinama, našao bi se domaći cinik da ukaže na tragikomičnost čitavog slučaja. Ovako, muk. Debeli sloj šutnje, ignorancije i guranja pod tepih milijarde eura koju naše vlasti neće. Ne trebaju nam? Ne želimo ih? Naše su škole savršene, djeca imaju najmodernije kabinete, bolnice nam trpe teret najsavremenijih tehničkih dostignuća, vode ionako imamo na bacanje, privreda nam cvjeta, izvoz raste, vozimo se autobanovima i samo nam nedostaje ministarstvo sreće?

Ništa od toga svega, znamo svi, kao i Luigi Soreca, šef Delegacije EU u BiH, koji nas podsjeća kako reforme mogu osigurati opipljive koristi u svakodnevnom životu, bolje javne usluge, efikasnije institucije, nove mogućnosti zapošljavanja, te snažniju i dinamičniju ekonomiju, da bi poentirao: građani bi mogli osjetiti ova poboljšanja, ali samo ako domaće vlasti BiH blagovremeno pristupe provedbi reformi! Za one koji su zaboravili: Reformska agenda BiH je usvojena s teškom mukom u novembru prošle godine i sadrži 113 konkretnih zadataka za koje je našoj zemlji na raspolaganju bilo i nešto više od milijarde eura, no s obzirom na to da su domaći vladari odugovlačili, kažnjeni smo s 10 posto. I spali na 976,6 miliona eura, koji čekaju milost naših gospodara da ih potroše na nas. Pare su izdvojene u sklopu projekta Plan rasta za Zapadni Balkan, praktične mape puta za približavanje ekonomija regiona EU i zemlje regije su dobile približno iste sume - BiH najveću - no za razliku od nas, Albanija je, recimo, već iskoristila 61% sredstava. Istina, zvanična Tirana zaista želi u EU, no i Srbija je, uprkos silnim unutarnjim problemima i nemirima, pa čak i uprkos istrajavanju svog predsjednika na prkošenju EU, opravdala i povukla 37% para.

A BiH se jednako kocka i rizikuje da novac ode u druge zemlje, s obzirom na to da treba biti potrošen do kraja 2027. godine, a kako su uvjeti za povlačenje para konkretni, nije teško zamisliti najcrnji scenarij: Bosna i Hercegovina ne želi da napravi niti jedan korak i gomila para se topi. Ambasador Soreca je, navodno, razgovarao s gotovo svim političkim liderima u zemlji i manje-više dobio sličan odgovor - izborna je godina?! Glede evropskog puta skepsu je izrazio čak i zakleti optimista i jurišni europejac Dragan Čović. No, mnogo je važnije da ključni likovi i za Reformsku agendu i za Plan rasta i za povlačenje para - Borjana Krišto, predsjedateljica Vijeća ministara BiH, i Srđan Amidžić, državni ministar finansija - naprosto nisu imali vremena da razgovaraju sa Sorecom?! Navodno su imali prečih poslova! Možemo nagađati kakvih, možemo kao najsvježiji primjer posegnuti za prošlim petkom, kada su Dragan Čović i Nikola Špirić zajedničkim snagama skršili tri sjednice Doma naroda BiH, možemo nabrajati dokaze o spojenim HDZ-SNSD posudama, no čemu sve to? Sve je jasno, sve se vidi, što bi rekao predsjedatelj Doma Kemal Ademović. Zato možda nije loše da evropsku ponudu i odbijanje naših vlasti pogledamo kroz balon u kome stanuju domaći donositelji odluka.

Gotovo milijarda eura ili skoro pa dvije milijarde maraka u svijetu naših entiteta je sića, neka četvrtina para koju skrše na godišnjem nivou. To su novci koje - prvo - vlasti troše po vlastitim nahođenjima i - drugo - namjena im je da pokrpe (socijalne) rupe i što više pojedinačno omaste brkove (obično uz pomoć najdražih pajdaša iz sjene). O šta im je da se bave reformama i općim boljitkom? S državnim budžetom je još gore, em ga nema ni u primislima, em je sa svojih 1,5 milijardi maraka (iz 2025) znatno manji od sume koju nudi EU. Ali, to onda podrazumijeva zalaganje za reforme, dogovor, dijalog, zagovaranje evropske BiH i sve ono što u izbornoj godini nije nimalo poželjno, jer kako ostvariti historijske rezultate i zaposjesti fotelje za još četiri godine? HDZ i SNSD su pronašli recept i već zadovoljno trljaju ruke, računajući da su opozicije - kako u RS-u, tako i one koje su se drznule ustati protiv Čovića - nedovoljno jake da ih pokore, a i nemaju para za ozbiljne kampanje. Niti su na budžetima, niti imaju svoje medije, niti mogu plaćati silne botove i influenser(ic)e, koji će aktivno, iz sata u sat, projicirati mržnju prema drugim i drugačijim, sijati strahove i utirati puteve ka osvajanju oktobra.

Ali, šta je s Bošnjacima? Trojka je mandat potrošila na guranje BiH ka EU, došli smo na korak do pregovora, no zeleno svjetlo za otvaranje podjednako se gadi i HDZ-u i SNSD-u, kao i SDA. Najveća partija u Bošnjaka kampanju vodi otkako nije u vlasti, jurišajući na međunarodnu zajednicu, koja je, kažu, nametnula trojku, zaboravljajući svjesno da sama nije imala koalicijskih kapaciteta ni za šta drugo osim za blokade koje je zdušno i provodila. Upravo je Bakir Izetbegović prošlog ljeta najavio intenzivnu kampanju za ovogodišnji oktobar, javnom (samo)kandidaturom za člana Predsjedništva, da bi nas ovih dana njegovi najbliži suradnici uvjeravali kako im se ne žuri. Od pijace, preko ulice i prodavnice, u svakom taksiju jednako kao i u pozorištu, sinhronizirano se čuje: vratit će se SDA! Što zvuči kao prijetnja, no kome tačno? I šta će biti kad se vrati? Gdje će nas povesti svezane zastave današnjih promotora mržnje i strahova? U Evropu, s Biserom Turković? U reforme, s Edinom Ramićem? U dijaloge, s Harisom Zahiragićem?

Onu milijardu evropskih eura ni SDA ne pominje. Kao ni BiH u EU. Vlast je preča od reformi, a ta milijarda ionako je namijenjena za bolji život običnih ljudi, onaj koje povlaštene elite odavno imaju. Zašto da se osvrću na nas? Uostalom, kraljevski Real vrijedi više od šest milijardi eura, taj novac koji je BiH na raspolaganju poredi se s običnom Romom, West Hamom ili Borusiom Dortmund. Našim velikim vođama to je ispod časti. Draža im je mržnja, koju uzgajaju u našim životima i na fudbalskim stadionima, čak iako današnji Dinamo, Crvena zvezda, Hajduk i Partizan, kad ih pogura ljubljanska Olimpija, ne dobacuju zajedno do naših 976,6 miliona eura. Koje nećemo. Da ne govorimo o Sarajevu, Želji, Zrinjskom i banjalučkom Borcu (u najvišim procjenama vrijede skupa jedva 45 miliona eura). Ove fudbalske reference su odabrane zato što kod nas odluke donose muškarci. A škole, vrtići, bolja ekonomija, više trebaju ženama. Onima kojima je jučer bio 8. mart. Borjani i prvim damama svaki je dan praznik, jer smo mi dalje od Evrope, a njihovi odabranici bliže svojim sultanatima.