Svaki susret bio je revolucija
“Lezbijstvo treba da postane vidljivo u javnosti, mora se poticati osnivanje lezbijskih grupa širom Jugoslavije, stoga bi trebalo organizirati prvi jugoslavenski lezbijski festival. Zahtijevamo da se ustavnom promjenom garantira jednakost svih žena i muškaraca bez obzira na njihove seksualne izbore”, bilo je rečeno na prvom jugoslavenskom susretu feministkinja, održanom u Ljubljani od 11. do 13. decembra 1987. godine.
Čitajte kolumne Edvina Kanke Ćudića:
Prva formalna feministička skupina u Jugoslaviji bila je sekcija Žena i društvo Sociološkog društva Hrvatske. Osnovana je 1979. U organizaciji su bile Vesna Pusić, Vesna Kesić, Rada Iveković, Lidija Sklevicky, Slavenka Drakulić i mnoge druge žene. Prije toga, nastupale su individualno u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu i Sarajevu. Međutim, pojedine članice su sekciji ubrzo počele zamjerati akademsko i elitističko usmjerenje. Zato su se ubrzo odvojile. U Zagrebu su 1986. osnovale Žensku grupu Trešnjevka. Lezbijske grupe i inicijative u Jugoslaviji se počinju osnivati krajem drugog i početkom trećeg vala feminizma. Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina 20. stoljeća. Sve je to još bilo u okvirima feminizma. No, ni on nije bio na dobrom glasu. Nela Pamuković, pionirka drugog vala feminizma u Jugoslaviji, kaže da je feminizam u to vrijeme bio tretiran kao pokret “čudnih, ekscentričnih žena, lezbijki i mrziteljica muškaraca”. Jedan je to od razloga zašto lezbijke nisu bile prihvaćene ni u okvirima ženskog pokreta, iako je pridruživanje njemu za mnoge značilo veliki iskorak. Također, prema riječima ove aktivistkinje, u to vrijeme postojao je veliki strah da će ženske organizacije biti označene kao lezbijske.
Marta 1988. Ženska grupa Trešnjevka pokrenula je SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja. Prvi takav u istočnoj Europi. Radilo je pedesetak žena. Telefon je bio dostupan cjelodnevno. S Caritasom su sklopile dogovor da se osposobi soba s tri kreveta. Tu su se mogle smjestiti tri žene žrtve nasilja na dvadeset dana. Organizacija je dobila prostor i telefon na korištenje od Saveza socijalističke omladine Hrvatske - Trešnjevka u Končarevoj 98 u Zagrebu. U toj su grupi, između ostalog, govorile i o svojim iskustvima nasilja. Neke su se prepoznale i kao lezbijke. Vrlo brzo odlučile su se odvojiti. Imale su želju za svojom grupom. Nije se išlo ka separaciji, nego da bi se što komotnije osjećale. Neke od žena su javno kazale da im smeta što su pojedine među njima lezbijke.
Iz Ženske grupe Trešnjevka 1989. je osnovana prva hrvatska lezbijska skupina - Lila inicijativa. Registrovana je u julu na 11. međunarodnoj konferenciji ILGA (International Lesbian and Gay Association) održanoj u Beču. Mjesec poslije počela je sa radom. Okupila je žene većinom od dvadeset pet do trideset pet godina. Bilo je dosta šesnaestogodišnjakinja. Bile su itekako lezbijski osviještene. Imale su hetero i homoseksualna iskustva. Bilo je tu i žena koje su nekada bile u braku. Pojedine su u tom trenutku još imale zasnovanu bračnu zajednicu. No, deklarisale su se kao simpatizerke. Za prva tri mjeseca Lila je imala dvadesetak članica iz različitih struka: prodavačice, učenice, studentice, univerzitetske profesorice.
“Bitno je vrijeme u kojem se to događalo. Osjećaj slobode i neograničenih mogućnosti s kraja osamdesetih, pa i snage iz ženske grupe u kojoj smo bile. Bilo nas je valjda preko pedeset”, pojašnjava Nela Pamuković, članica Lila inicijative. “Ta feministička podrška dala je snagu lezbijskom artikuliranju. Definitivno je Lila nastala na tom snažnom feminističkom valu druge polovice osamdesetih.”
Organizacija nije imala lidericu. Moć je bila ravnopravno raspoređena između svih članica. Svake druge srijede od šest do devet sati navečer održavale su lezbijski susret. U ostalim se terminima sastajala Ženska grupa Trešnjevka. Na druženjima željele su saznavati više jedne o drugima. Svaka koja bi se prvi put pojavila, pričala je o sebi ono što je smatrala da je bitno da se o njoj zna. Otvarale su se teme za koje se mislilo da su važne. Ponekad se diskusija i sama nametala. Svaki susret bio je revolucija.
“Draga Majda, čast mi je konačno te moći obavijestiti o radu naše grupe koja je kao što vidiš promijenila ime u Lila inicijativa. Nadam se da ćeš i ti nas skoro posjećivati u prostorijama gdje će se žene moći osjećati ležerno i družiti kvalitetno”, pisala je jedna od aktivistica kolegicama u Ljubljani.
Lila je prestala postojati maja 1990. Neposredno nakon prvih višestranačkih izbora. Izgubile su prostor. Razlog za prestanak djelovanja bio je i promjena konteksta u kojem su živjele. Fokus je otišao na ratna zbivanja. Dosta lezbijki se orijentisalo na pomoć ženama. Neke su postale i nacionalistkinje. Organizacija nikada nije ostvarila niz zacrtanih zadataka. Ciljevi kao što su pokretanja diskusije o lezbijskim pravima i kulturi, borbi protiv homofobije, povećanje lezbijske vidljivosti i stvaranje međunarodnih kontakata postali su vrlo brzo zagovaranja nekih drugih organizacija.
