Svaki broj je još uvijek živa osoba

Sretan nam Dan ljudskih prava! Istu sam čestitku pisala i prošle godine. Najteže je što mislim da ću je pisati i iduće i svake naredne, jer decenijama se ne mijenja ništa. I isto ili vrlo slično sam pisala obrazloženje, zašto meni u Bosni i Hercegovini ovaj dan izgleda kao parodija, ismijavanje, maksimalno izrugivanje pravu i pravdi. BiH bi u svakom smislu mogla i trebala poslužiti (a možda i služi) da se govori kako ne treba, ne bi trebalo, ne bi smjelo, ne smije, kako nepravda izgleda, boli, peče, uništava, razbolijeva, pogađa, razara. Dan ljudskih prava u BiH je dan kada se trebamo podsjetiti na sve nepravde, ali trebalo bi nam mnogo više prostora jer kod nas je nepravda u zdravstvu, obrazovanju, privredi, socijali, radnim odnosima, gradnji i izgradnji, saobraćaju, sigurnosti, umjetnosti, kulturi, gdje god zagrebemo. Kod nas je crno bijelo, kod nas je lijevo desno, kod nas je gore dolje, kod nas je nepravda pravda. A ako to na vrijeme ne naučimo, ne počnemo živjeti po tim naopakim uzusima, ako na vrijeme nismo kod očiju slijepi, kod ušiju gluhi, loše nam se piše. Neshvaćeni smo. Neprihvaćeni. Na meti. Onda igramo za one druge, podržavamo one druge, guramo one druge, iako je svima sasvim jasno ili bi barem trebalo biti svima jasno da su i oni drugi isti kao oni prvi, a oni prvi su isti kao oni treći, četvrti, osmi, deseti...

Jer, građanima, običnom svijetu ni prvi, ni drugi, ni sedmi, ni deseti godinama nakon rata nisu ništa donijeli. A sve su odnijeli. U torove nas strpali. Razum pomutili. Glas oduzeli. Robovima napravili. Na Dan ljudskih prava ponovo vrištim da je ljudima uskraćeno osnovno pravo na adekvatan i blagovremen lijek. Ali, vrisak ne čuje niko. Svima je lakše misliti da se sve ovo dešava negdje daleko, nekim tamo ljudima, da nikada nikome zatrebati ništa neće, da će se nešto promijeniti, da će ih sve zaobići, da su nebitni životi ionako teško bolesnih ljudi. Svakako su na rubu, svakako im se loše piše.

Na listi čekanja Fonda solidarnosti na Dan ljudskih prava 34 su pacijenta Hematološke komisije, 367 pacijenata Komisije dojke i pluća, 4 pacijenta Komisije metastatski melanom, 277 pacijenata ostalih onkoloških oboljenja. Svaki ovaj pacijent ima ime, prezime, ljude koji ih vole, karijere, potomke, želje, nade, snove. Svaki broj je još uvijek živa osoba, neko ko živi posljednje dane u strahu, panici, očaju. Osoba koja čeka, strpljivo čeka, nada se, želi... Neko čiji dodir, osmijeh, pogled, uzdah itekako znači nekome. Neko kome su oduzeta osnovna ljudska prava.

Na Onkološkoj klinici KCUS-a nedostaju: Flutamid tbl, Letrozol tbl, Blastomat 20 mg, Etopozid cap a 50 m, Eligard 7,5 mg, Carboplatin. Stotine pacijenata će se i danas kući vratiti bez osnovne terapije. Prebirat će džepove, istresati novčanike, otvarati dječije kasice, zvati rodbinu i prijatelje, pokušavati sabrati nekoliko stotina KM kako bi produžili život. Sve drugo može čekati, i račun za struju, grijanje, i prazan frižider, i djetetu užina i... jer, važno je preživjeti. Bar tako kažu. Ali i ovako živjeti... da li je život? Kakav je to život? U liječenju karcinoma prođe vječnost, jer se karcinom liječi ne sedmicama, ne mjesecima, nego godinama.

Aerodrom je svakodnevno pun onih koji odlaze na terapiju jer lijek koji je propisao ordinirajući onkolog nije ni registrovan kod nas. Šest godina nije revidirana lista onkoloških lijekova, a za to vrijeme je “izbačeno” stotine novih, pametnih, savremenih, učinkovitijih onkoloških lijekova. Primorani su za dan života otići u Tursku, Sloveniju, Hrvatsku, Francusku... Platiti put, boravak u inostranstvu, pratnju, lijek, apliciranje lijeka. Prodati sve što imaju da bi uspjeli iz mjeseca u mjesec odlaziti po još dan ili dva života. Odlaziti po nadu.

BiH je onaj slajd na prezentaciji o pravu i pravdi koji bi trebao biti prekrižen crvenom bojom, opozit, primjer svega protiv čega se treba boriti. Svim silama. Svom snagom. Bez prestanka. I noću i danju. Dok nas ima. Dok je iko živ. Dok svaka osoba, u svakom dijelu BiH, ne bude mogla ostvariti osnovno pravo, pravo na lijek, liječenje, život.