Svaka bi fukara da ubije vuka
Vidiš li šta se radi? Gdje su ti oči? Ko ti je sakrio uši? Kakvo te ležanje sad napalo? Dok ti staneš na noge, mi ćemo ostati bez glave. Ko će da nas brani dok ti boluješ? Možda možemo da izdržimo bez tebe sedam dana, mada su i dva previše, ali sve preko toga velika je nužda. Svejedno je da li se oporavljaš u Beogradu ili u Bakincima. Ako nisi uspravan i zapet, mjesto boravka je nebitno. A i ne ide da toliki čovjek leži zbog jednjaka.
Moraš ustati što prije. Dugo nam je čekati do devetog januara. Kažu da bi tada mogao zeru da se pridigneš, ali ne previše, da ne čuju tamo gdje ne treba. Ti bez nas možeš, ali mi bez tebe ne znamo kud udaramo. Ne vratiš li se do, što reče Stevandić, “belosvjetske Nove godine”, do 31. decembra, prvog januara, sve su prilike, nećeš imati gdje nogu da spustiš, pa taman te sanitet dovozio na tenkovima. Ni lanci nam nisu mrski kada si ti dobro. Ne samo da okovani pjevamo – zna se koju, eno je u naslovu – nego i okove ližemo srećni što te imamo.
Kad vukova nema, šakali se kote. A ti si se pružio kao da je referendum završen i nezavisnost proglašena. Tvoj je jednjak, izdržaće sve, pa i tebe. Vidio si, uostalom, i sam kako je. Nije još ni prva infuzija iscurila, a mladi gradonačelnik se popeo na sto u tvojoj avliji i drečao kako si mu iz džepa uzeo nekoliko miliona maraka. Zamisli koliko uzmeš zdrav kada bolestan možeš toliko. Tvoja jedna bolesna je sposobnija nego četiri zdrave. Ima tu treninga, ali i talenta.
Čim si legao, gradonačelnik ti je isključio struju. Kao da on ne zna kako pjevaju oni koji ne vide. Ti bi, uostalom, ionako volio da je mrak što veći i što duži. A ne može gušći i ne može duži nego što jeste posljednjih dvadeset godina. Kad nestane struje, mi progledamo. Kad nas tuku, tek tada odmorimo. Ti to, kao vrhovni tumač naših sudbina, znaš veoma dobro, pa nas i držiš tu gdje nas držiš. Mrak je naše podne. Ali nije pravo da ti ne vidiš šta radiš. Preskočićeš stepenicu, saplešćeš se na podvrnut ćošak tepiha, podvaliće ti fukara nešto. Evo, recimo, Selaka. Dok tebi zarastu šavovi, Selak - ministar. To čak ni ti nisi zaslužio.
Bio si u narkozi, pa možda ne znaš, možda ti nisu rekli, ali propala nam je struja. Do juna i nekako, nakon juna neće biti ni koliko da Luka zagrije bazen. Zato ćemo valjda od prvog januara struju plaćati skuplje. Dok ti popunjavaš doznake za bolovanje, pametni ministri i sposobni direktori gledaju kako da iz golih žica izvuku i posljednji kilovat. Busu bi na njivi pokvarili, a da neće onoliki kapital. Kao da ih neko plaća po satu štete koju naprave. Pa ti lezi. Ionako ćemo mi robijati za sve vas koji, što bi rekao Duško Trifunović, niste hteli. Greota je da mi ovakvi budemo na slobodi i da vi takvi budete u zatvoru.
Jesi li gledao vijesti nakon operacije? Ili su ti doktori zabranili da se nerviraš? Fukara ionako samo čeka da vuk nagazi u kljuse, pa da ujede sa boka. Dok si ti gledao kako da pretekneš i da nam se što prije vratiš, banda ti uvalila sedamdeset i sedam miliona maraka budžeta. Ti za to, naravno, nisi znao. Niti si mogao znati. Nego su ti uvalili pun budžak para dok nisi gledao i sad trpi Vukana i drugu sitnu boraniju koja skače i vileni zbog para koje si dobio iako ih nisi želio. Šta će, uostalom, bolesnom čovjeku tolike pare? Ili tolike pare jedino bolesnom čovjeku i trebaju?
Pravilo proteste. Tuklo Čubru. Otimalo odbornike. Sankcionisalo Košarca i nekoliko porodičnih “pobočnika”. I sve to dok si ti na bolovanju. Sijeci me gdje sam najtanji (ukoliko takvo mjesto postoji) ako se ne bismo ponovo vratili pod Turke kad ti ne bi mogao na noge tri mjeseca. Svi bismo koliko u aprilu klanjali i spremali se za hafize. Ali nije gadno samo nama. Kako si ti dopao bolnice, tako se studenti po Srbiji digli da traže pravdu (dabogda je našli). Pala njemačka Vlada. Trump promijenio frizuru. Vidiš li ti, božiji čovječe, šta se dešava kad prilegneš?
Moraš brzo nazad. Kako znaš i umiješ. Uzimaj puno vitamina i tendera. Dok još ima. Doktori kažu da terapija nakon operacije jednjaka zahtijeva promjenu životnih navika u dogovoru sa postupajućim ljekarom. Ne znam koliko vjeruješ “postupajućim ljekarima”, postoji nekoliko njih koji bi voljeli da “vode” tvoj karton, ali životne navike bi, bogami, mogao da promijeniš. Vidiš da ti škode i da te obaraju. Lagana ishrana, više šetanja, nimalo nerviranja. Ne mora se od svake marke uzeti pola. Od svakog kubika - trećina. Od svake tone - tona i po. Da si manje grabio, ne bi te jednjak toliko zabolio. Samo da se sad sa jednjaka ne proširi na meko političko tkivo.