Šuma pod stražom medvjeda
U ovoj zemlji često se istina ne izgovara direktno. Ona se prepričava. Kao šapat, kao anegdota, kao basna. Tako sam i ja ovih dana čuo priču koja više liči na basnu nego na politiku, ali pogađa u srž stvarnosti u Republici Srpskoj.
Kažu, u šumi iznad Bakinaca (Bosna) živjela su dva medvjeda. Stari, iskusan, i mladi, željan da nauči zanat. Nisu oni bili obični stanovnici šume. Bili su njeni čuvari. Ili su barem tako tvrdili. Stari je govorio: “Ako je šuma velika, niko neće primijetiti kad nešto nestane”.
Mladi je dodavao: “Ako radiš brzo, ni sam nećeš znati šta si sve uzeo”.
I tako su počeli. Najprije su krali med iz košnica, zatim kukuruz iz polja, pa zimnicu iz šupa. Kako je vrijeme prolazilo, nestajalo je sve više, čak i onoga što nikome nije trebalo. Šuma je šutjela. Životinje su šutjele. I ljudi su šutjeli. Jer kad medvjedi krenu, bolje se praviti da si panj. Problem je nastao kada je mladi medo počeo uzimati bez reda. Stari ga je ukorio i rekao rečenicu koja je odzvanjala kao politička doktrina: “Nije problem što kradeš, problem je što kradeš neorganizovano”.
Tu, negdje, prestaje basna, a počinje stvarnost.
Proteklih dana Forum za saradnju i istraživanja (FSI) pokrenuo je inicijativu za suštinske izmjene Ustava Republike Srpske, s ciljem unapređenja demokratskih standarda i jačanja ravnopravnosti konstitutivnih naroda, s posebnim fokusom na položaj Bošnjaka. Odgovor je odmah stigao od smijenjenog predsjednika RS-a Milorada Dodika i njegovih ulizica. Naravno, negativan. Kazali su: “To su želje za Djeda Mraza”.
Kada je riječ o ravnopravnosti, jasno je da se ne radi o sporadičnim političkim stavovima, nego o sistemu. O treniranju strogoće. O metodološkom iscrpljivanju onih koji nisu dio većine. Svaki prijedlog koji dolazi od Bošnjaka ili Hrvata odbija se gotovo refleksno. Ne zato što je loš, nego zato što dolazi “s pogrešne strane”. U takvom ambijentu život postaje sumoran, perspektiva se sužava, poruka je tiha, ali jasna – ako vam se ne sviđa, idite. Nisam prvi koji je to prepoznao. O tome pišem godinama za Oslobođenje, za domaću i inostranu javnost. Još sam ranije ustvrdio da projekti poput Memoranduma SANU 2 imaju za cilj paralizirati BiH, učiniti je nefunkcionalnom i obeshrabriti njene građane. Ovi negativni trendovi sve više zahvataju i hrvatsku političku javnost, o čemu svjedoči posljednji panel desničara u Zagrebu (TradFest), na kojem je učestvovao i Vinko Puljić, koji su tražili treći hrvatski entitet ocjenjujući BiH kao “nefunkcionalnu državu”. To je matrica srpskih nacionalista oko koje se već dugo okupljaju negatori BiH i slijeva i zdesna. Danas vidimo operativnu fazu tog plana ‒ blokade, odbijanja, institucionalno iscrpljivanje.
Sjećam se upozorenja predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Alija Izetbegović kada je u Luxembourgu u junu 1998, na jednoj konferenciji o budućnosti BiH, upozorio na opstrukcije na domaćem terenu. Zatražio je od svijeta da istjera na čistinu sve učesnike predstojećih septembarskih izbora i potpunu provedbu Daytona ili njegovu reviziju. Stranci su ovo prečuli. Nije bilo ni jednog ni drugog. Kasnije će se sjetiti ovog Izetbegovićevog zahtjeva, pa će stranke i kandidate obavezivati da potpišu izjavu da će poštivati i provoditi Dejtonski sporazum. Od toga je ostala samo selektivna primjena – taman toliko da sistem formalno postoji, ali ne i da funkcionira. Zato današnja politička scena u RS-u ne liči na pluralizam, nego na hijerarhiju u kojoj je SNSD vrh piramide, a saveznici tek nijemi izvršioci. Sukobi među njima nisu sukobi principa, nego borba za ostatke, za pomije od onoga što je ostalo iza velikog stola.
I tu se vraćam na ispričanu basnu. Njena osnova nije samo da prenese pouke ‒ već i moralnu i životnu istinu. Likovi će se prepoznati iako ćemo napisati da su izmišljeni. Nije šuma kriva što je opljačkana, nego što je pustila medvjede da joj budu čuvari. U toj rečenici stala je cijela naša politička tragedija. Ali i mogući izlaz.
Jer šuma nije bez izbora. Njeni građani, i Bošnjaci i Hrvati, ali i svi drugi koji žele sačuvati Bosnu i Hercegovinu kao svoju tapiju, imaju još jednu priliku, a to su izbori. Ne kao ritual, nego kao čin otpora. Ne prodavati glas za sitne darove i kratkoročne iluzije. Ne pristajati na ulogu statistike. Posebno oni izvan domovine, u Njemačkoj, Švajcarskoj, Skandinaviji i širom svijeta, gdje nas, hvala Bogu, ima. Oni bi makar mogli pomjeriti ravnotežu u klatnu vlasti. Njihov glas nije samo formalnost, nego potencijalni prekid jedne dugogodišnje političke inercije. Nakon sljedećih izbora više neće biti izgovora, jer je to naša zajednička obaveza. I tada će se umjesto šapata po kafanama, jasno izgovoriti ono što svi već znaju ‒ da problem nije samo u šumi. Problem je u medvjedima koji su naučili da vladaju – i u ljudima koji su ih na to navikli.