Sude mu
Već godinu traje farsa oko suđenja Miloradu Dodiku. Fanfare, pokliči, transparenti, te odlučni stranački kadrovi upregnuti su da po svaku cijenu dokažu nevinost i odbrane jednog i jedinog, ljubljenog gubernatora. U tom procesu ne zna se šta mi je gore, paranoja koja dolazi iz RS-a ili navijačka razuzdanost sa kojom se kroz medije prati ovo suđenje u drugom bh. entitetu. Drugim riječima, uvjerenost dodikista da će ako se njega osudi sve eto propasti ili ubijeđenost federalne javnosti da će sa Dodikovim eventualnim odlaskom sa političke scene procvasti ruže u državi.
I u jednom i u drugom slučaju nameće se zaključak da iznova imamo posrijedi nastojanje da se ono što je ostalo od ove države dokusuri jeftinim eksplozijama, zatezanjem etnonacionalnih tenzija, kako bi se iz toga ostvarili mokri snovi političkih aktera i očuvala ova ludačka košulja u kojoj nas drže tako dugo. Još jednom se potežu strahovi, igra se na kartu uznemiravanja ovo malo preostalog življa u BiH, sa željom da se status održi onakvim kakav poznajemo trideset godina, uz prijetnje i tendencije da se vratimo na atmosferu ratnog stanja.
Međutim, sudeći prema reakciji običnog svijeta, onoga koji se svakodnevno bori za vlastitu egzistenciju, navigirajući kako zna i umije u bespućima skupoće i suženih mogućnosti, teško da će se, ma kakva konačna presuda bila, desiti bilo šta spektakularno. Jasno je da u globalnim okvirima postoje odriješene ruke za mnoge opcije, pa su time i različiti apetiti za prekrajanja granica porasli, osokolili se i ohrabrili da pokušaju svi oni koji misle da može drugačije, da bi im bilo bolje u drugim nekim okvirima. Pa nije džaba sretenjsko prekodrinsko okupljanje locirano baš u Banjaluci, jer poznato je da se požari u Srbiji uvijek gase tako što se benzinom poljevaju susjedne države.
No, bez obzira na sve to, i ma kakve se tenzije u narednom periodu stvarale, dojma sam da nama iznova ostaje jednako beznađe. Sa Dodikom ili bez njega, u ovoj državi toliko toga vapi da bude promijenjeno i počišćeno, mi smo tako duboko zaglibili u besmisao da će proći još decenije dok se bilo šta pomjeri sa mrtve tačke. Prije svega jer ne vidim onu stvarnu snagu koja je spremna suočiti se sa okolnostima u kojima živimo, sagledati stvarnost ove zemlje, njene procjepe i potencijale, kako bi se konačno domislila neka nova, drugačija paradigma koja će se izdići iznad pukog etničkog primata i mlaćenja njime po glavi svih nas.
Dok god postoji mogućnost da je cijeli jedan narod oličen u samo jednom liku, i da sudski proces vezan za taj konkretan lik predstavlja navodnu prijetnju svima, nema nikakve iluzije ni nade da je ostvarivo promijeniti nešto u ovoj našoj žabokrečini. Ako se osvrnemo unazad, lako ćemo vidjeti da je svaki sudski proces protiv bilo kog od predstavnika konstitutivnih naroda bio napadan kao onaj koji je usmjeren protiv jednog, drugog ili trećeg naciona. Otuda uvijek ispada da su svi politički akteri ovdje, ma kakva nepočinstva činili, nevini kao novorođenčad. Biće, stoga, da smo mi krivi i da nam treba kao građanima suditi za ovo ludilo na koje tako zdušno pristajemo sve ove godine.