Studenti su zapalili žito

Na prvi pogled, nevjerovatno: iz predsjedničkog Informer kruga, dakle iz njegove glave, stigla je vijest da on razmišlja o ostavci. I niko da ga shvati ozbiljno. Morala je da zakuka Ana Brnabić i najavi kraj Srbije, pa da i pozicija i opozicija progovore. Prvi da horski nastupe s pozicija message boxa, drugi da o njoj prozbore koji vic. Kako se Aleksandar Vučić toliko ofucao? Nije do Informera, Vučićević i družina su šampioni spina, podvala i laganja duže od decenije, sastavni dio predsjedničkog message boxa isto toliko (to je ona zbirka teza koje iz kuhinje SNS-a odu na adrese tabloida, glavnih izvođača prljavih stranačkih radova i u studio Pinka, pa onda horski nastupaju vučićevići, vulini, ane, jovane i slične skalamerije), nije čak ni do opozicije koja je na Balkanu uobičajeno u pet deka s pozicijom, ovaj put je sve znatno drugačije zbog djece i mladih koji više vjeruju svojim očima nego predsjedničkim spinovima.

Razlog je tragedija u Novom Sadu, 15 mrtvih ljudi koji su živote izgubili pod drečeće crvenom nadstrešnicom željezničke stanice, za koju je Vučić pogrešno procijenio da je srušenu može prebojiti i hladno slagati kako je eto nedirnuta socijalistička ostavština. Snaga message boxa pokazala se nedovoljnom da morem betona pod kojim su stradali nevini pokrije i staklenu srču koja se kao crveni bumerang vratila tišinom studentskih podsjećanja na izgubljene živote. Srbijom danas odzvanja studentski muk, više od 40 fakulteta je u blokadi, srednjoškolci se listom pridružuju starijim kolegama i zajednički šute u Beogradu, Nišu, Čačku, Novom Sadu, Kragujevcu... Probao je Vučić da ih zaustavi, no oni i dalje traže da Srbija zastane. I pogleda ko je i kuda vodi.

Vučić je uzvraćao spin-manevrima - red ostavki, pokoji ministarski dan u zatvoru, bezbrojni registratori za koje se govorilo da ih nema izranjali su niotkud u predsjedničkim Instagram seansama, no ništa nije pomoglo, zapravo su svi pokušaji propadali brzinom stropoštavanja krvlju obojene nadstrešnice, a srbijanska mladost je nastavljala da se tišinom suprotstavlja predsjedniku kome po količini vremena provedenog na sceni odavno zavide i najveće folk-zvijezde. Otuda posljednja karta, ostavka duga tri mjeseca i vanredni izbori koji su u Srbiji odveć redovita pojava. Hoće li upaliti i još jednom izvarati puk, rano je prognozirati, u ovom času zapravo oči bode pojava koju Zoran Kesić opisuje kao fenomen što se nad srbijanskim političkim nebom nadvija svakih 28 godina. Studenti su ustali ‘68, pa ‘96. i evo ih opet. No, za razliku od Tita, koji je pred studente cijele bivše Juge stao i rekao u pravu ste, Slobodan Milošević i njegov ministar Aleksandar nastavljaju da guše Srbiju svojim lažima.

I dok studentima leđa čuvaju profesori, a i sve više javni i slobodnomisleći intelektualci, glumci, sportisti, u našoj se zemlji odvija drama posve druge vrste. I kod nas su u fokusu fakulteti, njih 25 skupa s akademijama, plus još pet instituta. Nema mrtvih, ali rane su duboke i čini se da će teško zacijeliti. Riječ je o Sarajevskom univerzitetu, onom u koji su uprte oči cijele zemlje i koji je već pola godine žrtva otmice. Rektorski je lanac okačen o vratu osobe za koju se prvo ispostavilo da zloupotrebljava svoj prorektorski položaj - opečaćen finansijama - kako bi skršio pravila i sebi priskrbio prednost nad konkurencijom, potom se hladno i proračunato okoristio pravom funkcije pa glasao za sebe, a kad je u javnost procurilo da je njegov glas presudio, brže-bolje je napravljena razlika od dva-tri glasa. Među kojima su presudni bili studentski. Kad se, zlo i naopako, ustanovilo da je i konkurs raspisan mimo zakona, kad je, dakle, inspekcija naložila njegovo poništenje i ponavljanje izbora, odigran je spektakularni igrokaz u Vijećnici i obavljeno svečano inauguriranje. Od tada se Tarik Zaimović rektorskim lancem vezao za fotelju, a njegov message box nafilovan pričom o autonomiji Univerziteta. Tako smo konačno spoznali da ovdašnja akademska zajednica promišlja univerzitet kao instituciju autonomnu od zakona, ali zato jaranski otvorenu spram svih partija, čime se Zaimović i sam hvalio kao svojim najjačim adutom.

Sarajevske studentske udruge, poznate kao škole za kaljenje zahiragića, zdušno su stale uz Zaimovića. Dive mu se jer on ima sve što i politički vučići ovdašnje provenijencije. Domaći radikali su osokoljeni njegovim stavom prema ženama. U kuloarima se priča da ga mnogo više od drugih i drugačijih zanimaju milioni, kamioni i buduće izgradnje. Drži do obećanja, kažu studenti, odmah po glasanju (za njega) isplaćena su im ranije zarađena saučešća u komisijama. Kad su se istražitelji zainteresirali za ovce i novce, iz rektorskog message boxa poseglo se za urednim ugovorima i odbrani nezavisnosti, a leđa Zaimoviću svako malo, što redovno što vanredno, čuvaju dekani, isti oni što su odgovorili na njegov SMS iz pripreme ofanzive na UNSA. Njih 13 se odvažilo da se naglas suprotstavi rušenju ugleda UNSA, traže poštivanje zakona i institucije koja 75 godina slovi za hram nauke. Studenti šute. Za razliku od svojih srbijanskih kolega, čiji je muk prijeteći znakovit, domaća je šutnja zabrinjavajuće apatična. No, ne treba zamjeriti studentima, oni su dobri đaci svojih profesora, onih koji su davno prodali dušu đavolu i intelektualnu autonomiju zamijenili sinekurama. Zauzvrat su odgajali papke i ostale političke radikale, svjesno zaboravljajući najvažnije lekcije. Sada je UNSA na ispitu. Ako pobijedi siledžijstvo nad zakonom, nemamo se čemu nadati. Budućnost nam je u message boxu.