Student Aleksandar i predsjednik Vučić
Studentski protesti u Srbiji, koji su obilježili kraj 2024. godine, pobrali su simpatije šire javnosti – što domaće, što regionalne, dijelom i globalne - pa ih je i redakcija Nedeljnika proglasila za “Ličnost godine”. U obrazloženju nagrade, uredništvo Nedeljnika nagradilo je “duh mladih ljudi”, koji se kroz studentske blokade i proteste pokazao kao vitalan, živ i opipljiv. I ne samo: ti mladi ljudi protestiraju na potpuno pacifistički način, uljuđeno i bez nasilja, kulturno i artikulirano. Protesti već pokazuju vremenski kontinuitet od skoro dva mjeseca i u navedenom periodu nije se manifestirao gotovo niti jedan negativni fenomen: studenti ne nastupaju kao urbana gerila koja nemilosrdno uništava javni inventar – to bi bila najčešća manifestacija protesta – a također nemaju niti profiliranog lidera, koji bi se, makar po ustaljenim interpretativnim obrascima, nametnuo kao opozicijski lider.
Instrumentalni uzrok ili direktan povod protesta tragičan je događaj urušavanja nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu, koji je odnio petnaest života, pritom povrijedivši i dvije osobe. Svaki sličan događaj nužno izaziva koktel ljudskih emocija koje se kreću od inicijalnog šoka i tuge pa sve do bijesa i legitimne želje da se pronađe i pozove na odgovornost svaki onaj koji je direktno ili indirektno, formalno ili suštinski, djelom ili propustom, doveo do tragičnog događaja. Studentski izlazak na ulice, motiviran tragičnim novosadskim događajem, potpuno je legitiman i pokazuje kako je participatorna demokracija u Srbiji vrlo živa – ova činjenica demantira sve one generalizatore koji smatraju da je aktualni režim neutralizirao svako divergentno mišljenje – a obilježena je univerzalističkim porukama i woodstockovski je nenasilna. Studenti pripadaju generaciji Z, njihov broj prelazi 100k – tako se popularno veliki brojevi označavaju u online svijetu – a, kao skupina, vrlo su heterogeni. Srpski politolog i novinar Cvijetin Milivojević konstatirao je kako se na protestima nalaze poprilično heterogene studentske jedinke: varijetet tih mladih ljudi se kreće između proeuropskih stavova do onih proruskih – dijametralno različiti pogledi na međunarodnu budućnost Srbije; zatim ljudi koji bi priznali Kosovo ili bi se aktivirali u borbu za njegovo vraćanje – odnos prema neuralgičnim točkama srpskog društva; tamo se nalaze mladi koji su sigurno glasači predsjednika Vučića ili su pak simpatizeri opozicije – različiti pogledi na unutrašnju politiku. Dakle, heterogeno društvance zasigurno nije apolitično, ali je, također, sigurno da nisu politični u onom napornom, staromodnom smislu, koji svaku političku aktivnost nužno vežu za moć i probitak, kontrolu i manipulaciju, sinekure i netransparentnost, održavanje režima i sve ostalo što prosječnog čovjeka poprilično iritira.
No, pogled na studentske proteste iz perspektive aktualne političke vlasti u Srbiji, koju personificira predsjednik Vučić, vođen je drugačijom logikom: javni je bunt vođen stranim interesom, srpskim vjekovnim neprijateljima, regionalnim centrima moći – denuncirat će predsjednik u novogodišnjoj poruci Zagreb, Sarajevo i Prištinu – zaboravljajući kako on sam nije ni predmet ni svrha, a ni adresat svakog javnog djelovanja u Srbiji. Inače, predsjednik Vučić je bio egzemplaran student: ako apstrahiramo od romansiranih biografija čije ideje njegove pristaše diseminiraju u javnosti, fakti pokazuju da je student Aleksandar imao izrazito visoki prosjek na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu od 9,44. On je poliglot, strastveni ljubitelj knjiga, definitivno adekvatnih komunikacijskih sposobnosti koje su – to je karakteristika njegovih najčešćih javnih nastupa – razvodnjene s morem marginalnih detalja, pomiješani s fluidnim strahovima i hrabrosti te vječitim mesijanskim lajt-motivom njega kao zaštitnika svega srpskog. Iako njegovi PR stručnjaci vješto upravljaju predsjednikovom kriznom komunikacijom kada su u pitanju protesti stavljajući u prvi plan ne njega, već tipizirane aparatčike koji se konfrontiraju s režimom, temeljni crimen predsjednika Vučića je onaj što nije odmah, jasno i jednosmisleno, bespogovorno podržao svaki studentski bunt i protest, iskoristivši svježu energiju za daljnju demokratizaciju društva.
Studenti su ultimativni pokazatelj patriotizma: njima, koji na miran i uljuđen način traže odgovore, stalo je do srpskog društva i imaju potpuno pravo tražiti nešto pravednije javne uvjete za generacije koje dolaze. Zoran Đinđić svojedobno je pisao o potrebi “transfera demokratske energije u demokratske institucije”, koji u pravilu fali u gotovo svim strankama jugoistočne Europe, pa i Srbije. Krute stranačke realnosti ostaju većinom daleko od aktivne demokracije, obilježene su autoritarnošću, netransparentnošću, netolerantne i sklone konspiracijama svake vrste. Veliki ekonomski boom, infrastrukturni razvoj, naglašena kulturna produkcija – sve je ovo pozitivni vid modernizacije aktualnog srpskog društva za kojega je dijelom zaslužan i predsjednik Vučić – potrebno je komplementirati s novom demokratskom energijom koju su mu studenti ponudili kao gotovo rješenje. Studenti su mu ponudili jednu heterogenu i pluralnu Srbiju koja je osjetljiva na javne skandale i nepravde, potpuno pacifistična, uljuđena i artikulirana, na društveni i širi regionalni ponos. Ponudili su mu Srbiju kao mjesto u kojemu građani javno koriste svoj um, ali, umjesto kao priliku za daljnju demokratizaciju društva – to bi bio i savršen PR za sve buduće (geo)političke aktivnosti – predsjednik Vučić ih je pogrešno prepoznao kao relativnu prijetnju vlastitom liku, djelu i režimu.