Stranci doveli, stranci odveli
Puška koja u prvom činu visi na zidu, veli Čehov, u zadnjem činu mora da opali. Zakoni drame su jasni i ne mogu da se krše. Ako glavni lik u prologu komada pred publiku izađe na konju, sa scene mora izjahati na magarcu. Pravila su starija i od igre i od igrača. Koga na pozornicu uvede Madeleine Albright, u garderobu ga isprati Christian Schmidt. Džaba napori glavnog glumca, džaba aplauzi poslušne publike. Predstava je gotova.
Milorad Dodik je morao otići taman onako kako je i došao. Ne treba da pjeni zbog toga. Ako su mu stranci valjali prije trideset godina - i to oni stranci koji su među Srbima odavno označeni kao vještičji nakot - onda nema nikakve potrebe da kuka na one koji onima prvima nisu ni do skočnog zgloba. Jeste onako kako on kaže: materijal za vješala na kojima je obješen obezbijedila je politika, ali kakvo je to opravdanje, kakav je to izgovor?
U zemlji koju je najmanje dvadeset godina pravio, između ostalih, i Dodik - iako je njegov staž u tom poslu znatno duži - sve je svedeno na politiku: od kupovine zgrade vrijedne stotinu miliona maraka do zaposlenja u trnovačkom šumskom gazdinstvu. Nakaradna, drljava i jeftina - takva nas je politika vodila putem koji ionako nije bio utaban. Putem koji je bio razrovan i oivičen minskim poljima. Politika je taj put suzila, a minska polja proširila.
Nema Dodik za čime da žali. Biti prevaren u politici nije izgovor. On bi to barem morao dobro da zna. Ne dobro, no više nego odlično. Prevario je koga je stigao i to ne jednom. I to mu valja pisati u političke vrline, jer Dodik je zaista bio veličanstven opsjenar. Ako je đavolov najveći trik bio u tome što je ubijedio ljude da ne postoji, onda je Dodikov životni podvig u tome što je uvjerio sve one koji se kunu u njega da je veliki Srbin.
Šta u ovoj državi jedino funkcioniše? Otimanje para. Drugim riječima: politika. Niko se njome ne bavi zato što voli Republiku Srpsku, Federaciju BiH ili treći entitet, već zato što vole pare. Politika ovdje nije dobar alat u rukama sposobnih, nego kasetna bomba u šakama pokvarenih. Ona obezbjeđuje masne honorare, službene automobile i telefone koji se vode na “firmu”; ona ništa neće uraditi za one koji je biraju, ali će uraditi sve, pa čak i više od toga, za one koji njome i vješto i nikako mlataraju. Eto u kakvoj politici pliva Dodik.
Zbog čega Dodik kuka? Zbog toga što mu je presuda “namještena”? Zbog toga što mu je suđeno zbog političkog čardaka ni na nebu, ni na zemlji? Zbog toga što su se prvi urotili sa drugima da bi ga oborili? Teško kapi kad glava poludi. Od prve do sto i prve afere - od banaka koje su propale do Viaducta, od Šuma Srpske do Robnih rezervi, od bijeljinske šećerane do rudnika u Ljubiji - niko nije ležao ni dana. Da je samo jedna bitanga omirisala vlagu u Foči ili na Tunjicama, Dodik bi danas možda i mogao da priča o pravu i o pravdi. Znam šta će reći Klub poslanika SNSD-a: ležao je Mile Radišić. Kakav cinizam neduhovitih bijednika.
Ne znam ko je jadniji: ovaj koji smatra da je napadnut nepravdom ili oni koji bi da ga brane nacionalnim jedinstvom. Gdje su bili pravda i nacionalno jedinstvo kada je Narodna skupština donosila zakone koje je onda “najveći sin srpskih naroda s ove strane Drine” gazio kao pijana seoska lola poljsko cvijeće? Kada on to radi, onda je to državnički; kada to isto rade drugi, onda je to izdaja nacionalnih interesa i rušenje ustavnog poretka. Nema ništa tužnije nego kad “inat stane ćerat i bubac u loju”.
Pravila igre su jasna: šta kuma donese, kuma i odnese. Bolje i ona nego đavo. Niko Dodiku nije kriv ni za šta. Nije mu kriv Džuvo, nije mu kriv Schmidt, nisu mu krivi muslimani. Nije mu kriva trojka, nije mu kriva američka administracija (stara, ni slučajno nova!), nije mu kriva Evropa. Nije mu, na kraju krajeva, kriva opozicija, nije mu krivo državno pravosuđe, nisu mu krivi loši i još gori savjetnici. Kriv je sam sebi. A od te presude gore nema.