Štetočine u državnom vrhu
Kad se SNSD-ova državna parlamentarka Sanja Vulić, redovno u svojstvu naciopatske amajlije svoje stranke, ostrašćeno iskali na reakcije na obezglavljenost Republike Srpske, pa ospe verbalnu paljbu po “Schmidtovim pudlicama” u “političkom Sarajevu”, logičan je zaključak: “pudlice” može prepoznati samo onaj ko ima takvo lično iskustvo odnosa prema svojoj zakletvi u liku stranačkog šefa, pa simptome tog sluganstva prepoznaje i tamo gdje ne postoje i kod onih koji ih nemaju.
Pošto ovaj fenomen spada više u psihosocijalnu, nego u novinarsku nadležnost, uzet je samo kao šlagvort za pokušaj slikanja onih koji u državnom vrhu - u Predsjedništvu, Vijeću ministara i Parlamentu BiH - smisao i svrhu svog postojanja vide samo u opstruiranju, kočenju, blokiranju i obesmišljavanju onoga što bi im trebao biti posao i za šta su basnoslovno plaćeni.
Aktuelni državni vrh, u vezi s tim, nije izmislio ništa novo, ali jeste otišao korak dalje u štetočinskom radu. Redovne smo mete primjera koji izazivaju dvostruki efekat: to da nema ni traga institucionalnog otpora i želje za tim da se štetočinama stane ukraj i to da ne postoje alati za pozivanje na odgovornost, a kamoli kažnjavanje onih koji rade na štetu države, njenih građana i naroda. Nisu potrebu za tim dokučili ni domaći faktori, a ni oni u međunarodnoj zajednici (šta god da to, 30 godina poslije Daytona, stvarno značilo), koji navodno budno prate i treba da reaguju, ali imaju i odgovornost za ono što se kod nas opako i naopako zbiva.
Naciopatski refleks, kao zajednički imenitelj štetočina u falangama onih koji o državi BiH misle sve najgore i trude se da to praktično pokažu, nije privilegija samo odabranih i rijetkih. Ali, najuočljiviji je kod onih koji jedno govore, drugo misle, a treće (njima najvažnije) uspješno rade. Pa će tako članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović, netom pred minuli groteskni sastanak s Danielom Koskijem, otpravnikom poslova Ambasade SAD-a u BiH, reagovati na prilike u RS-u, ustvrdivši da je “predstavnik 49 posto teritorije ove zemlje”.
Niko joj, očito, nije javio to da članovi Predsjedništva ne predstavljaju teritoriju, već narod iz koga su birani. Da je onako kako ta dama misli, Denis Bećirović i Željko Komšić bi bili upola manje važni od nje - jer predstavljaju po pola ostatka prostora ove zemlje.
Javna tajna je to da se štetočine često pogube u žaru borbe i da se zaigraju na granici gluposti i blamaže. Antologijski dokaz za to je Parlament BiH, posebno lakrdija zvana Dom naroda, sa dvojcem Čović-Špirić na čelu i bratijom koju predvode. Tu je i aktuelno Vijeće ministara, takođe grubo poučan primjer poteza koji nam podižu želudac. Kad njegova šefica Borjana Krišto pola godine tvrdoglavo odbija izbor ministra sigurnosti, tvrdeći da nije dobila ono što je dobila - prijedlog stranaka za tu funkciju - poručuje nam da joj je važniji stav stranke i njenog šefa - jer samo to njemu i HDZ-u odgovara - od reakcije javnosti i štete po državu. Ili, kad SNSD-ovi ministri-razbijači Staša Košarac i Srđan Amidžić otvoreno najave i budu protiv svega što radi Vijeće ministara (sada je u igri otpor državnom budžetu za 2025), predvodeći uhodani antievropski štetočinski ešalon protiv Programa reformi, Plana rasta i briselskih para, koje bismo trebali dobiti, slika je zaokružena: radije će napraviti štetu gubitkom (zasad) više od 100 miliona eura, nego doprinijeti da država postane normalna, jer tada njima i sličnima ne bi bilo mjesta u vlasti i politici, nego, možda, u Vojkovićima.
Ima i manje isturenih džoker-igrača koji se satraše da pokažu štetočinski talenat. Recimo Milorad Kojić, SNSD-ov državni poslanik, koji se našao pozvanim da pravda otpor ministra Amidžića prijedlogu budžeta Predsjedništva BiH, tvrdeći da je, za razliku od ministrovog, neustavan. Što je lako skopčati i s još nekim primjerima - zakuhanim na drugim mjestima, ali u istom štetočinskom paketu - kojima je, i kad su možda omaška i nespretnost, cilj i suština nanošenja štete.
Kao slučaj upadanja u štetočinski vrtlog ministra saobraćaja i komunikacija Edina Forte, koji je, nakon što su SNSD-ovi ministri Staša Košarac i Srđan Amidžić minirali pokušaj pomoći bosanskohercegovačkim autoprevoznicima u međudržavnom statusu kroz formiranje Odbora za cestovni promet, “blago iznenađen” (zar ga oni ičim mogu iznenaditi?). Što će dodatno “objasniti”, želeći poentirati, Staša Košarac, izašavši pred novinare u gardu otrcanog kečera sa: “Nismo podržali, jer je to klasična, naivna manipulacija tih ljudi”.
Plitkoumno i netačno bi bilo pomisliti da je sav dosadašnji učinak štetočina slučajnost ili nesmotrenost. Ne, oni to rade zato što su precizno dirigovani i namjenski dresirani za to. Rade to stoga što znaju da svaki, ma i najmanji doprinos aktivnosti u korist države - znači uži prostor, manje šansi i upitnost perspektive njihovog opstanka i ostanka u vlasti. Znaju da im, dok tako rade, raste cijena u njihovim strankama i plemenima da im se ukraj neće stati. I nemaju razloga za strah od toga da će biti osujećeni - sve do idućih izbora. A možda - da zlo ne čuje! - i poslije?