Šta je nama Srebrenica?

“Dvije hiljade i četvrte našli su mi daidžu. Sve osim glave, ali nani rahmetli nikad nisu rekli”, govori Aida Hadžić. “Četrnaest mi je godina i ne znam zašto i za kim plačem. Da li zato što svi plaču ili zato što krv nije voda?”

Ponukana ranijim odlaskom autobusom u Potočare, 2016. “odlučila sam se prijaviti i krenuti put Potočara, pješice iz Sarajeva, u organizaciji Udruženja Svjedoci svog vremena”, kaže novinarka Matea Jerković. Da je bilo kuda krenula na tako dalek put, ne bi uspjela. “No, ka Potočarima vas vodi snaga i volja za koju i ne znate da je imate.” A pomažu i prijatelji. Bez njih mnogi ne bi uspjeli preći tako zahtjevne trase.

“Danas je Srebrenica mnogo toga - to je prvi presuđeni genocid u Evropi nakon Drugog svetskog rata”, napominje Jovana Kolarić. “To je mesto sećanja, to je jedna snažna opomena, ali i jedan negiran i politički zloupotrebljen pojam.”

“Poricanje genocida je strategija države u kojoj živim”, zbori Lepa Mlađenović. “Srbija je primjer da je poricanja genocida strategija države.”

“Kada se stvari posmatraju iz Srbije, to je danas tačka razlaza, osnov za političku diskvalifikaciju unutar srpskog društva. To je jedna konstantna borba protiv poricanja i vulgarizacije genocida”, pojašnjava Jovana.

Srebrenički genocid je “pravna činjenica i o tome se ne bi trebalo više diskutovati”, kaže Sunita Dautbegović-Bošnjaković. Društvena diskusija bi se morala kretati ka tome kako da se kao društvo “suočimo sa činjenicom da je u našoj zemlji počinjen genocid, da smo mi postgenocidno društvo, duboko istraumatizirano”.

“A kada krenete od Nezuka, svaki komad zemlje je natopljen krvlju...”, priča Matea. Teško se kretati takvim putevima. “Na svakom koraku obuzimaju vas misli ko je hodao tom stazom, ko je ubijen na mjestu gdje zastanete, jesu li njegovi najmiliji uspjeli naći kompletno tijelo ili barem dijelove...”

“Samo znam da suze ne mogu zaustaviti. Praznina, tuga, nejasnoća”, nadodaje Aida Hadžić. “Čujem daidžinicu kako govori rodici da Muamer nije mogao doći. Ne može, puno plače za babom. Doći će nekad sam s majkom.”

“Posjet takvom mjestu često izaziva osjećaj dubokog poštovanja prema onima koji su preživjeli strašne patnje i izgubili najbliže u genocidu”, ističe Aida Zelić Kužatko.

Prvi ulazak u Memorijalni centar, poslije osmodnevnog i iscrpnog kretanja, pamtit će Matea zauvijek. “Beskrajno tužna, ali i beskrajno zahvalna za sve one srebreničke majke i Srebreničane koje/i su nas dočekale/i, zahvalne/i što smo im došli... A to je najmanje što možemo i moramo.” Riječi su ponekad suvišne. Tišina kazuje više od bilo čega drugog. “Prešla sam taj put i stigla u Potočare četiri puta zaredom.” Peti put nije bilo suđeno.

“Mi Žene u crnom protiv rata iz Beograda smo od ‘91. stajale na Trgu Republike svake srijede protiv zločinačkog srpskog režima koji je koncipirao agresiju”, konstatuje Lepa. “Naša feministička politika nalagala nam je da preuzmemo odgovornost za zločine učinjene u naše ime. I to smo dostojanstveno činile obučene u crnom i ćutanju iz srijede u srijedu od ‘91. do ‘96.”

“Hodam sama ulicama i ne shvatam zašto se čovjek s jednom nogom na štakama morao skloniti autu sa zatamnjenim staklima kod mezarja”, pita se Aida Hadžić. “Zar ovo nije njegov dan? Zar 11. juli nije dan žrtava i preživjelih?”

“Teško da ja mogu imati cjelovitu sliku s ove distance, ali čini mi se da je u Srebrenici vrijeme stalo i da je prepuštena sebi”, objašnjava Nikolina Zec. Da se koristi u dnevnopolitičke svrhe od koje lokalno stanovništvo nema koristi, “a kakav je stvarno život onih koji tamo žive, predstavlja realan prikaz Srebrenice trideset godina od genocida”.

“Ostao je urezan svaki detalj tog dana”, naglašava Aida Hadžić. “Svaki, kao onog dana kad sam prvi put došla u Novu Kasabu, tri godine prije toga. Kada je babo lično našao i svojim rukama iskopao tijelo ubijene majke.”

“Srebrenica je ono što srpsko društvo želi da zaboravi iako baš to insistiranje na negiranju genocida to pitanje održava aktuelnim”, ocjenjuje Jovana. “Srebrenica je i ono što Evropi ponekad posluži kao izgovor za ćutanje.”

“Išla sam na trku Stazom Bosne srebrene u Srebrenici na 10 kilometara. Ramazan. Postim, a nekako sam izdržala i pitam se usred trke kako su tokom genocida mogli tako dugo bez vode i bez hrane bježati”, zamjećuje Aida Hadžić. “Na sedmom kilometru mi neki Srbin sa terase viče ‘hoćeš li malo rakije’. ‘Hvala, postim’. Ako je on prosta duša, nisam ja.”

“Čini mi se, iz današnje perspektive, da je jedina veća bol koju sam osjetila poslije tog jula prije desetak godina bila ona kada mi je umrla majka. Također u julu”, iskrena je Matea. “U trenutku kada sam ja, 2020, bila na putu za Potočare.” Peti put zaredom u okviru pješačkog pohoda iz Sarajeva, a šesti put ukupno.

U svijetu su desničarske i nacionalističke ideje sve glasnije, smatra Sunita, “a čak smo svjedočili i činjenici da je Srebrenica korištena od ultradesničarskih grupacija i politika, poput nedavno onih iz Engleske, gdje su prijetili genocidom i to simbolično nazivaju Srebrenica 2.0”.

“Šta se desilo? Šta im je ‘ono’? Neka ga nazovu pravim imenom”, ustvrđuje Aida Hadžić o nekvalifikovanju zločina u Srebrenici genocidom. “Neću tugovati trideset godina nakon tog njihovog ‘onog’. Trideset godina nakon genocida ćemo ići tamo i slaviti život kao svoju pobjedu. I plesaćemo za život. Za svakog preživjelog koji je opstao kao svjedok ubijenih.”

“Tako da je za mene”, zaključuje Sunita - “pitanje Srebrenice danas, ustvari, pitanje čovječanstva, pitanje istine i globalne pravde, odgovornosti prema zločinima, sprečavanje prekrajanja historije, i ne samo vezano za Srebrenicu i Bosnu i Hercegovinu već i za druge ratne zločine i genocid u svijetu, da slogan ‘Nikada više’ ne bude samo jedan isprazan slogan već etička i moralna premisa.”

“Da život živi dalje u Srebrenici”, navodi Aida Hadžić. “To mi je motiv svaki put kad idem danas u Srebrenicu.”

(Iz UDIK-ove publikacije “Srebrenica: tri decenije poslije genocida”, koju su uredili Edvin Kanka Ćudić i Vanja Tripić)