Šta ako nada, zaista, postoji?

Višemjesečni protesti studenata u Srbiji pokrenuli su cijeli niz procesa koji nam nedvojbeno pokazuju da je moguće suočiti se sa demonima vlasti. Ma koliko iluzorno djelovalo i ma koliko strah blokirao svaku akciju koju građani mogu poduzeti da bi iskazali nezadovoljstvo spram onoga što im se obrušilo na glavu, u doslovnom i simboličkom smislu, doima se da se u okvirima susjedstva otkočilo mnogo toga. To više nije incidentna pobuna, to je nastojanje da se temeljno preispita sve ono što se živi u posljednjim decenijama na ovim prostorima. A egzistira se u neprestanoj zarobljenosti u mitomanskim narativima devedesetih, koji se opetovano guraju u prvi plan, te nabildanim turbokapitalističkim reformama kojima se zabašuruju svi oni ponori koji su ostali nezatrpani u tranzicionoj pustinji.

Drugim riječima, sva priča o olako shvaćenom progresu, navodnim ekonomskim rajevima koji se ovdje prave, sada dolazi na naplatu. Jer ono što je trebalo biti propitano, da bi se shvatilo gdje mi nakon ratova jesmo dospjeli, ta potreba da se suočimo sa onim što nam je iz tog vremena ostalo u naslijeđe, sada se vraća poput bumeranga. Jednostavno govoreći, nije moguće planirati bilo kakvu sadašnjost i budućnost u društvu koje se nije sudarilo sa greškama koje su proizvedene u prošlosti, nije ih moguće gurnuti pod tepih i praviti se kao da ne postoje. Jer tok vremena nije linearan, sve ono od čega se bježalo, čemu se okretalo leđa u nekom trenutku nas iznova mora sačekati, samo što sad dolazi mnogo silnije i sa dubokim potresima.

Otuda panika i jeste tolika u vlasti ali i kod njenih međunarodnih partnera. Što nam govori da oni koji navodno dušebrižno bdiju nad narodima nekadašnje Jugoslavije sve ovo vrijeme suštinski jesu saučesnici u držanju građana ovih zemalja u trodecenijskoj letargiji i beznađu. Sa jedne strane, mi smo još prijeko potrebna jeftina radna snaga po evropskim prijestolnicama, pa kao takvi bivamo posmatrani kao nedonoščad kojoj nije dozvoljeno da bilo šta samostalno odlučuje i da se na bilo koji način posvećuje sebi. Od država nastalih poslije rata na razvalinama bivše zemlje se očekuje poslušnost, a na najvažnijim funkcijama u njima se postavljaju podobne kompradorske elite koje će bez mnogo buke sve rasprodati, držeći nas u permanentnom čistilištu predunijske čekaonice. Ali izgleda da je malo ko računao na to da postoji mogućnost da iznutra, iz poraženih naroda može doći onaj impuls i osvještenje da je dostojniji život moguć. Doimalo se da smo potpuno umrtvljeni, da smo trajno anestezirani i oslobođeni svake pomisli da možemo biti dostojni vlastite borbe za neko projicirano bolje društvo.

Prateći šta se događa i na kojoj razini stvari počinju da pucaju po šavovima, postaje jasno da još nismo potpuno obezglavljeni, odnosno da postjugoslovenski narodi, ma koliko da su pristali na stanje vegetacije i odumiranja, mogu, kad je potrebno, pokazati da u njima ima još građanske svijesti i savjesti, da je moguće iznova pojmiti šta znači čista snaga ljudi kojima je dogorjelo do nokata. Podrška koja u regionalnim okvirima dolazi onome što se dešava u gradovima Srbije, ta nada koja je prostrujala cijelim ovim prostorom, pored svega navedenog, upućuje nas na zaključak da i u svim drugim postjugoslovenskim zemljama već dugo tinja jednako nezadovoljstvo. Ključna stvar u svemu tome jeste potreba da se prevaziđu sve razlike, da se ljudi konačno jednom okrenu jedni drugima, jer samo to jeste stvarna snaga. Nemam ovdje samoobmanu da će se stvari promijeniti preko noći, ali važnost ulaska u proces oslobađanja zarobljenih društava i sama svijest da je moguće iskoračiti van zadatih matrica predstavlja iznimno važan korak.

Ako se pak osvrnemo na samo bosanskohercegovačko društvo, vidjećemo vrlo jasno da naša stvarnost jeste sumorna slika u svim nijansama sive. Otuda, činjenica da se i ovdje čuje glas onoga što se dešava preko Drine, da mladi ljudi reaguju na to pozitivno, upućuje nas na zaključak da je samo pitanje dana kad će generacije za koje smo vjerovali da nisu u stanju preduzeti ništa, da su zarobljene u vrtlogu socijalnih mreža i interneta, i ovdje podvući crtu i reći sebi da je vrijeme da se pobune, da se bore za budućnost koju im neprestano uskraćujemo.