Sprema li se katastrofa u Iranu?

Pravda i nepravda

Nema tu nikakve dvojbe. U događaje u Iranu upetljane su SAD, potpuno i do kraja. Ako pitate američkog predsjednika, dobit ćete odgovor da su Amerikanci znali šta će Izrael uraditi, ali nisu direktno uključeni u akcije nad nebom Irana. Kao da ih to oslobađa odgovornosti. Nakon nekoliko dana velikog rata u kojem su izraelski zločinci napali u operaciji Rising Lion (Uspon lava) na teritorijalni integritet i suverenitet zemlje koja se nalazi udaljena od njih 1.500 kilometara i uzvratnog odgovora Irana (Istinito obećanje 3) na ove kukavičije napade, možemo svjedočiti o velikim ljudskim i materijalnim stradanjima na obje strane. Zanimljivo je da su ovoga puta podrumaši bili stanovnici Tel Aviva, Haife, Jerusalema i drugih gradova koji su se nakon toliko godina neprekidnog teroriziranja drugih morali suočiti sa posljedicama rata. Za razliku od njih, Palestince je ubijala nadmoćna cionistička armija kao glinene golubove pod najlonskim šatorima.

Pravda i nepravda stoje jedna pored druge. Izrael se tako suočio nakon 45 godina dugog iščekivanja i stalnog spremanja za rat sa svojim najvećim neprijateljem - Islamskom Republikom Iran. Ovaj rat ma koliko odgađan, ipak je stalno visio kao potencijalna opasnost na karti Bliskog istoka, odnosno svijeta. Ali ne samo zbog toga već i zbog stalne težnje Izraela za proširenjem svog životnog prostora u skladu sa nacističkim pojmom lebensraum, koji podrazumijeva da se “nedostojna” populacija istrijebi izgladnjivanjem i na taj način se stvori prostor novih osvajača. Sve ovo danas, još gore, radi Izrael uz pomoć zapadnih zemalja, i prije svih SAD-a. U više navrata sam pisao kako me širenje Izraela podsjeća na događaje nakon uspostavljanja nacizma u Njemačkoj. I napad Izraela na Iran podsjeća na nacistički atak na grad Gliwice, kada su se Nijemci preobukli u Poljake i zauzeli pogranično mjesto u Gliwicama. Isto smo gledali proteklih dana u Iranu kada su agenti Mossada ušli u Iran, gdje su tokom vremena dobijali dijelove dronova i sklapali ih, a onda tog muslimanskog svetog dana, u petak, 13. juna, kada je počeo napad Izraela, ne samo da su iz neposredne blizine lansirali ove ubitačne sprave već u spektakularnoj akciji poubijali visoke zvaničnike i ugledne naučnike (generali Salami, Bagheri...).

Poslije prvog šoka Teheran je teško udario po Izraelu tokom kojeg su letjeli u zrak važni objekti u Tel Avivu i drugim gradovima, čime je dokazana neuvjerljivost ratne izraelske propagande o Željeznoj kupoli (Iron Dome). Ubojita moć Revolucionarne garde, koju su SAD 2007. proglasile terorističkom skupinom, vidjela se vrlo brzo. Kulminacija je uslijedila kada su Iranci pogodili zgradu Mossada iz koje se planiraju sve akcije protiv Palestinaca u Gazi, Libanu, Siriji i sada Iranu. Gdje je, međutim, glavni problem Irana? Najprije, u velikom broju lokalnih špijuna na koje sam stalno upozoravao u mojim tekstovima objavljenim na stranicama Oslobođenja. Peta kolona, koja se šćućurila u iščekivanju strane intervencije, izuzetno je jaka i ona egzistira od pobjede islamske revolucije. Iran je razvio raketne sisteme i reprezentativne dronove, ali nažalost, ne i protivvazdušnu odbranu. O zračnim snagama da i ne govorim, jer objektivno nisu ni mogli učiniti mnogo s obzirom na kontinuiranu blokadu Zapada, a prije svih SAD-a.

Ali postojali su i drugi pravci, npr. prema Kini, kojoj prodaju najviše nafte, i posebno prema Rusiji, koja je saveznik već dugo godina režima u Teheranu. Iran je odbacio nabavku sistema S-400 koji nije ni kupio ni zatražio, smatrajući ga nepotrebnim jer su imali, kako su govorili, sopstvene sposobnosti. Avijacija i protivvazdušna odbrana su dakle potpuno zanemarene. Njihova armija, istina, zauzima 14. svjetsku poziciju i ukupno je snažnija od izraelske armade, ali Tel Aviv, koji se nalazi tri mjesta iza, ima kvalitetno operativniju silu, a prije svega mnogo snažniju avijaciju (npr. nevidljive avione F-35). Slabost protivvazdušne odbrane se pokazala kao pretežak problem, tako danas izraelski avioni slobodno skoro neometano špartaju nebom sve do Teherana i ostalih gradova u ovoj velikoj zemlji. Iran, kao uostalom cijeli svijet, zanemario je sentiment Izraela iz daleke prošlosti, od vremena careva Kira i Darija Velikog, koji su omogućili da se iz sužanjstva Jevreji vrate svojim domovima, odnosno obnove Salomonovog hrama u Jerusalemu. To je jevrejski put kojim ide ova zemlja prema Istoku.

Blizkrieg nije urodio plodom

Ipak, izraelska podmukla akcija nije urodila plodom s obzirom na činjenicu da je Iran velika i snažna država sa jakom vojskom i dijelovima fanatizovanih jedinica. Netanyahuov blitzkrieg stoga nije donio priželjkivani uspjeh za izraelsku stranu. Ovdje je kritičan momenat što se niko od arapskih zemalja nije suprotstavio nadolazećoj sili koja je ozbiljno pokucala na vrata arapskih režima, a vidjeli smo rezultat u Gazi, na Zapadnoj obali Palestine, Libanu i Siriji. Sve ovo čeka arapske lidere i njihove zemlje, koji traže mirno razrješenje situacije, ali svi će doći na red, o čemu sam 2024. pisao kolumnu u Oslobođenju (“Arapski cionisti i vesternizacija Palestine”). Šta je sada glavni problem?

Amerikanci ostaju najveći problem u trenutnoj situaciji koja sve više izmiče kontroli i ukazuje na treći svjetski rat. Trump je u ovim događajima odigrao nesumnjivo posljednji tango. On je do tančina upoznat da izraelskim namjerama prema Iranu i najvjerovatnije je, baš on, dao znak za napad na Iran. Cilj mu je bio da dok pregovora u Omanu, odvrati pažnju iranske strane. Iranci su očigledno prevareni ovim nadmudrivanjem velikog trgovca koji ne preza upotrijebiti armiju čak i protiv svog naroda (Los Angeles). SAD su čekale da Izraelci raščiste iransko nebo, pa da se uključe u vojnu intervenciju protiv Irana kako bi uklonili sa vlasti sadašnji režim predvođen Alijem Khamneiem. Jer, logika je da žrtve moraju biti svedene na najmanju mjeru zbog američke javnosti, a za to vrijeme Izraelci uporedo rade na uklanjanju nuklearne i raketne prijetnje.

Ovu pretpostavku o skoroj američkoj intervenciji zasnivam i na ponašanju Trumpa koji je naglo napustio sastanak grupe G7. Ovo bi mogao biti i američki odgovor na poniženje koje im je Teheran priredio od 1979. do 1981. u talačkoj krizi, kada su doživjeli debakl prilikom spašavanja zarobljenika. Očigledno da se iza brda nešto valja, to je sigurno. Jer, prema Bliskom istoku iz voda Južnog kineskog mora krenuo je USS Nimitz, što govori o mogućoj upotrebi američke sile. Istovremeno, SAD prebacuju prema Bliskom istoku više od 20 aviona za tankiranje u zraku. Amerikanci, koji su glavni inspiratori sadašnje svjetske katastrofe, trebalo bi da znaju da upotrebom oružja, zajedno sa Izraelom, krše međunarodno pravo i iranski suverenitet. Bez obzira na karakter vlasti u Iranu radi se o nepravednoj intervenciji prema jednoj zemlji, a svjedoci smo kako se završila udružena intervencija Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva i Izraela nad Sucekim kanalom 1956. godine.

Ovo je dramatično zaoštravanje odnosa. Bojim se da se svijet nalazi pred izazovom trećeg svjetskog rata, posebno što se od Irana traži uklanjanje nuklearnog naoružanja, a prešućuje se postojanje istog oružja u Izraelu. Nije jasno kako će reagirati Kina, koja je osudila napad Teheran i najveći je potrošač iranske nafte. Hoće li napad na Iran povući IR Pakistan, koji je susjedna velika muslimanska zemlja i posjeduje atomsku bombu? Najavili su upotrebu nuklearnog oružja protiv Izraela, a onda su demantirali ovu vijest. Niko ovdje ne pominje Tursku, o čemu sam pisao 1. augusta 2024. u sarajevskom Oslobođenju: Nakon ubistva Haniyeha turska invazija se ne čini nemogućom. Neko mora zaštititi palestinski narod koji bez protivzračne odbrane i drugog adekvatnog oružja predstavlja glinenog goluba za ljudske zvijeri koje, osim neprekidnog bombardiranja i ubijanja naprednom tehnikom, koriste sva druga sredstva od betoniranje izvora pitke vode, silovanja muškaraca i žena i drugog najpodlijeg arsenala fizičke i psihičke torture u namjeri da definitivno otjeraju Palestince sa njihove zemlje. To se mora zaustaviti, bez obzira na cijenu. Da nisam pogriješio, vidi se iz nagovještaja da bi Turska mogla biti sljedeća meta Izraela ako Tel Aviv uspješno okonča svoj rat s Iranom. Erdogan je shvatio ovu opasnost i odgovorio da će Ankara uskoro imati odbrambenu sposobnost “koju niko neće moći osporiti”.

Je li stvarno rat blizu nas?