Spomenik bez granica
Faruk Šehić
Trebalo je izignorisati vijest koju je napravila Čovićeva televizija. Nije trebalo toj vijesti dati medijsku pažnju, nego je pustiti da nestane. A vijest je bila da je Čovićeva televizija, ‘legitimna’ televizija, zvala ambasadu SAD-a i pitala ih šta misle o spomeniku generalu Alagiću na Vlašiću. Pošto se ambasada zdušno zalaže za političku korektnost, onda su oni televiziju (koja u svom nazivu ima ime propalog vojno-političkog entiteta koji je, dijelom svoga trajanja, utirao ratni put podjele Bosne i Hercegovine) nagradili odgovorima koje je ona i očekivala.
Spomenik generalu Alagiću označen je kao loša stvar, jer je general bio optužen za ratne zločine, za koje nikad nije osuđen.
Čitajte kolumne Faruka Šehića:
Bilo je to ono postratno vrijeme kada su stranci definitivno mislili kako će mir i prosperitet, te ekonomsko blagostanje zavladati onda kada sve tri strane budu podjednako snosile odgovornost za ratna stradanja, patnje i smrt. I dan-danas im je to omiljena frula u koju neuspjelo pušu. Mi smo ti koji pišemo vlastitu istoriju kakva god ona bila, sviđalo se to gospodinu Legitimnom ili ne. Ili bilo kojem ambasadoru. Pustite nas da budemo pogrešni, ako je pogrešno memorijalizirati mjesto velike vojne pobjede, što znamo dobro da nije.
Sjećam se naručenog teksta o zločinima 5. korpusa, mislim da se tekst zvao “Sto i pet zločina 5. korpusa”, u ondašnjim Danima, a da je naručen znam, rekao mi je godinama poslije autor teksta.
Sjećam se i perioda iza rata kada je sva dokumentacija naše brigade trebala biti predana i uništena, kako se ne bi pravio “mit” o našem ratnom putu. A taj put i jeste bio mitski s obzirom da su ti isti “stranci” uveli embargo na naoružavanje, dok je neprijatelj bio naoružan do zuba, s beskrajnim zalihama oružja i municije, koju su godinama doprinosima stvarali i moji roditelji. Zato je naša odbrana i borba imala mitske karakteristike, jer svaka normalna vojska bi se unaprijed predala. Onaj ko se predao taman i kao civil, završio je u prijedorskim ili sanskim logorima, ili su ga ubili na licu mjesta.
Pitam se kako se tad nisu stvorili, u blizini, nekadašnji mitski stranci da nam objasne kako su sve strane činile ratne zločine. Jesu, sve strane su činile ratne zločine, samo su neke strane imale političko-vojni program u kojem je genocid bio napisan slovima, jasno i glasno. Kao što su vojno-politički ciljevi na čuvenoj skupštini srpskog naroda na Palama, kada je đeneral Mladić rekao: “Ljudi, pa ovo je genocid!” A bio je to tek početak 1992. Jer, trebalo je genocid izvršiti. Nije to lagana rabota. Podrazumijeva veliku industriju smrti. Benzin, dnevnice za bageriste, kamiondžije i druge vozače; podrazumijeva da niko neće ni pisnuti na smrad tijela kao što je tek nakon rata neko ‘pisnuo’ i otkrio gdje su tijela u najvećoj masovnoj grobnici u BiH - Tomašici. I podrazumijeva i prećutnu i glasnu saglasnost naroda, jer bez podrške apsolutno-apsolutne većine naroda on se ni ne može ostvariti.
Evo, pitam ja američku ambasadu da mi javno odgovori: Gdje su glasovi u Istočnoj Bosni 1992. ili u Zapadnoj Bosni ljeta 1992. koji su se javno pobunili protiv ubijanja svojih sugrađana u Foči ili bilo kojem drugom gradu? Koja je to politička opcija u tadašnjoj RS digla svoj glas i rekla: mi smo protiv ubijanja cijelog jednog naroda.
Ja ih nisam do sada otkrio.
Možda treba čitati između redova, odnosno između masovnih grobnica. Tu se krije prava istina. U masovnim grobnicama. Ili u tijelima oko 600 ljudi koji se još vode kao nestali na području opštine Foča. Možda su ih neki dobri ljudi sakrili, ali neće da ih nam pokažu, toliko su to dobri ljudi.
O ratnim zločinima Armije RBiH pisali su sarajevski Dani još tokom rata. Gdje su pisanja Javnosti ili Kozarskog vjesnika o zločinima u prijedorskim logorima? Maca pojela jezik. Nema tih pisanja, kako onda, tako i sada.
U Kozarskom vjesniku su izlazili tekstovi u kojima su sistematski dehumanizirani Muslimani i Hrvati, posebno ljekari i elita. Poznat je slučaj ubistva prijedorskog ginekologa Željke Sikore u krugu logora Keraterm (pored kontejnera za smeće), koji je bio etnički Čeh, ali je njegovo ime i prezime u ušima zlikovaca imalo ustaški prizvuk. Prije njegovog ubistva slijedila je serija tekstova i radijskih priloga (Radio Prijedor) u kojima su “novinari” (čitaj: zločinci) pisali i izgovarali čistu fikciju u kojoj dr. Sikora i drugi ginekolozi Muslimani namjerno abortiraju Srpkinje kako bi bilo manje Srba, ili im daju pogrešne lijekove kako bi pacijente Srbe trajno oštetili. Tako su dehumanizirani Prijedorčani ubijani, na osnovu tekstova u lokalnim novinama, priloga na lokalnom radiju, u čemu im je svesrdno pomogla i beogradska Politika ekspres.
Pisac ovih redova je u svojim knjigama i novinskim tekstovima pisao o zločinima vojske kojoj je pripadao. I na stranicama ovih novina i drugdje. I treba uvijek pisati o tome. Kao što ubice civila i zarobljenika moraju biti izvedeni pred lice pravde. Imam empatiju za stradanje civila, zarobljenika i na onoj, “suprotnoj” strani. Mati je mati, a dijete je dijete. Svačija suza je vrijedna, i nijedna od njih nema nacionalnost, nego univerzalnu patnju. I uvijek se sjetim kolege veterana VRS-a, Ljubana, kada je sa suzama u očima govorio nama drugim veteranima, kako on nije monstrum, odgovarajući svom djetetu na pitanje šta je radio u ratu. I kako je tri puta išao u Potočare i tek treći put smogao snage da uđe u prostor Memorijalnog centra, ali je ušao shvativši veličinu zločina, koji on i ljudi poput njega nikad ne bi počinili.
Nisam također ni ljubitelj spomenika, pogotovo ne onih velikih dimenzija, i izvan estetskog ukusa. I sad se može navoditi bezbroj primjera spomenika Draži Mihailoviću, krstova i križeva (koji veze s religijom nemaju), ali to nije put kojim treba ići. Haški sud je obustavio postupak protiv generala Alagića usljed njegove smrti. Način na koji je uhapšen, s čarapom na glavi i lisicama na rukama iza leđa, ono je, što ga je po vlastitim riječima, i ubilo, a ne sama optužnica.
Ratni heroji su potrošna roba. Znam to u slučaju vlastitog oca i drugih ljudi. I isfabrikovane vijesti su potrošna roba. Ostaje sjećanje, koje najviše boli one koji su izgubili svoje najdraže.
