Specijalna operacija: Sud BiH

Šute razne udruge, šute uvaženi akademici, ne progovaraju čestito ni političari, visoki predstavnik nit’ govori nit’ romori, šute međunarodni predstavnici, a dobro pripremljena specijalna operacija na Sud Bosne i Hercegovine poprima epske razmjere. Vanredni kolegij Narodne skupštine, vanredne sjednice Vlade RS-a, vanredni susreti najviših dužnosnika Republike Srpske, vanredno okupljanje općinskih načelnika RS-a, vanredno i neprestano zasjedanje NSRS-a, sve je tu i sve samo što nije kulminiralo vanrednim odlukama koje zlokobno zvuče i prijete reprizom najcrnjih dana devedesetih. I to ako zaista Sud BiH presudi da je Milorad Dodik kriv zato što je svjesno, javno i prijeteći, učinio ono za što je znao - šta znao, likovao hvaleći se - da je kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma. I još se sam prijavio Sudu BiH, jer njemu zakoni i sporazumi ne mogu ništa. Da se nije predomislio, a kamoli odustao, svjedoče i najnoviji potezi: na sjednici Glavnog odbora svoje stranke obećao je ponovno stvaranje vojske RS-a.

Znam, svi koji šute, imaju valjan alibi. Pritisak na Sud - a specijalna operacija to jeste i to kao školski primjer - traje od trenutka kada je optužnica podignuta. Organizirano dolaženje pred zgradu Suda, takozvano mitingaško sendvičarenje, špaliri najviših dužnosnika SNSD-a pravilno raspoređenih u institucijama BiH i entiteta, od Željke Cvijanović, članice državnog Predsjedništva, preko ministara u kabinetu Borjane Krišto, do opskurnih parlamentarki kojima je Dodik Bog (citat, Sanja Vulić) i različitih republičkih i inih dužnosnika u službi su najmoćnije srpske dinastije s ove strane Drine. Ponosni vlasnici partijske članske karte svoju su odanost dokazivali transparentima i provokacijama, vjerujući - tako je lakše - da brane Republiku Srpsku od zapadnog smeća sa SAD-om na čelu, da štite majčicu Rusiju koju Washington mrzi, a Bruxelles joj ne može ništa, kao ni nesretni Ukrajinci koji evo tri godine odolijevaju Putinovoj agresiji, bit će ne shvatajući da na tim ruskim tenkovima i u sili granata dolaze ne samo smrt i razaranja već i sreća i blagostanje jednako onom koje vlada sibirskim prostranstvima.

Dodik pred Sudom - upinjali su se objasniti vjerni podanici - personifikacija je odbrane pravoslavlja od tog propalog koncepta Evropske unije, te prevaziđene svakodnevne borbe za bolji život, viši standard, jednakost pred zakonom i sličnih trica. Srbima to ne treba, pakovao je Milorad svoje podvale, njima je dovoljno ono Miloševićevo korijenje, koje je uz bogatu trpezu nudio i vojsci i puku u godinama ratnim i kao i svi privilegirani prodavači magle nemilice koristio povlastice za šverc. To što je nekad zvao Radovana Karadžića da se preda Haagu, skupa s ostalim ratnim zločincima, dio je dijalektike mišljenja rezervirane samo za najveće prevarante, one kojima je jedina svetinja vlastito bogatstvo. Sad smo već u fazama kada to i ne krije: sve diveći se ratnim liderima, optuženi Dodik u boj za sebe poziva sve kako bi se suprotstavili utapanju u taj austrijski, jednog dana i belgijski opskurni standard, a gluho bilo njemački jer - kako reče Mile pred Sudom - Srbi imaju razumljiv odijum prema Nijemcima?!

Jao nama svima ako - dakle - padne presuda koja se Dodiku ne sviđa, a ni oslobađajuća mu nije po ćeifu. Jer on, kao i onaj slavni jazavac, pred Sudom ismijava državu i zakone, samo što je malo promijenio uloge: država je on, gorki život ionako pripada narodnim masama, a tri forinte mu nikad i nisu bile dovoljne, grabio je iz budžeta na svakoj razini. Jer i budžet njemu pripada. A kako ga troši, zna mu bliža i dalja familija, koja je hajrovala silne milione i zbog čije je sistemske korupcije dobar dio rukovodstva SNSD-a završio na crnim američkim listama. Time se Mile godinama ponosio, kao rijedak primjerak koga su i nekadašnja Trumpova i bivša administracija Joea Bidena smjestili pod OFAC-ovu ingerenciju. No, to dvostrukom osvajaču crne liste nije smetalo da krajem prošle godine angažira lobističku američku kuću Zell & Associates International Advocates i to s trostrukim zadatkom: skinuti s crne liste Ministarstva finansija SAD-a Milorada, Igora i Goricu Dodik, uz njih još (samo) Željku Cvijanović, dokrajčiti Dejtonski (mirovni) sporazum i visokog predstavnika u BiH, te otvoriti kanale ka administraciji Donalda Trumpa, popraviti mu imidž u Americi. U te se svrhe, tvrde dobro obaviješteni, budžet RS-a obavezao investirati 10 miliona dolara, a da bi ovu siću zaradili, do jučer mrski Ameri izvukli su iz šešira Rudyja Giulianija, u postdejtonskim godinama gradonačelnika New Yorka.

Ovaj vitalni osamdesetogodišnjak danas vodi dubinske razgovore u svom podcastu, barem ih tako reklamira, a nedavno je postigao i nagodbu pred američkim sudom te uspio zadržati imovinu. Proces koji mu je prijetio bankrotom zbog kazne od 148 miliona dolara, popeglan je u zadnji čas. Tako da Guiliano ima vremena doputovati u Banju Luku, pa je objavio i pismo koje je dobio preko Dodikovih lobista, ne krijući ponos što mu naš veliki branitelj Rusije izjavljuje divljenje, uvjeren kako baš on i novi američki predsjednik savršeno razumiju njegove pravosudne muke. Vladimira Putina u pismu nema, divljenje ruskom gospodaru rat(ov)a i dalje je u ingerencijama Sputnjika. Njemu se Dodik, uostalom, dokazao: sve one susrete u majčici Rusiji, 26 puta po 15 minuta, Kremlj bogato naplaćuje stalnim Dodikovim opstrukcijama ne samo Srba već i Bošnjaka, Hrvata i Ostalih na evropskom putu. Kremlj zna da Dodikovo kontroliranje najvećeg dijela granice sa Evropskom unijom je toliko velikodušna poklon-prijetnja da se ni Sergej Lavrov ne mora puno trošiti na Balkan. Dovoljan je Mile kao zalog permanentne krize.

Kako dalje? U ovom času sve se odjednom dešava: trojka ne odustaje od raskida koalicije sa Dodikovim SNSD-om, u tu čast je smijenjen i najdugovječniji kadar (raznih partija) Nikola Špirić iz Kolegija Doma naroda Parlamenta BiH. Velik je to udar na njegovu spisateljsku karijeru, kojom je, uz podršku SNSD-a i stan u Beču kupio, da ima gdje biti sa srpskim pukom koji, kao ni bošnjački, nije gadljiv spram zapadnih vrijednosti i naseljavanjem glavnog austrijskog grada pokazuje šta misli o svijetloj budućnosti u režiji nacionalnih elita. Ni Dragan Čović ne odustaje: on je za koaliciju sa SNSD-om istim onim intenzitetom kojim ga Hrvati ne zanimaju u RS-u, a i u Federaciji mu vrijede taman onoliko koliko njega slušaju. Eno Ilije Cvitanovića, živi je dokaz da Dodik i Čović i retoriku dijele, ko god ih ne sluša - izdajnik je. Ni Dodik ne odustaje: koliko god mu bila mrska BiH, vlast mu je draga, makar za nju po ko zna koji put morao prijetiti Srbima da će ih povući iz Sarajeva. Ali on i Čović imaju i džokera u rukavu: SDA s Bakirom Izetbegovićem nije više ni lažljiva ni mrska, odjednom je poželjan partner. Zauzvrat Bakirovi pobočnici pokazuju razumijevanje za Mileta pred Sudom koji tamo - vjerovali ili ne - nije ni trebao biti?! Vlast je slast koja se u dejtonskoj BiH razumijeva ne kao privilegija, još manje kao obaveza, već kao recept za sultanate s nacionalnim predznakom. A sultani se međusobno razumiju, toliko da im je odjednom za sve kriv bivši američki ambasador u BiH Michael Murphy.

Što će reći, svi su protiv Suda BiH. A proces valja privesti kraju. Sutkinja Sena Uzunović je strpljivo podnosila želje Dodikove odbrane, tolerirala njegove putešestvije, mitinge, predizborne i ostale aktivnosti. Sad joj valja presuditi. Ako ova država i njezin Sud poštuju Dayton, dilema nema: Miletu se smiješi kazna zatvora i zabrana političkog angažmana. Zna to i on, pa nam zato prijeti i otuda toliki pritisak na Sud BiH, kome se pridružio i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Zna to i opozicija u RS-u, kojoj je preko glave ucjena u čijem je podtekstu da su dobri Srbi samo i ako podržavaju Dodika, po cijenu svih Srba s obje strane Drine. Zna to sigurno i vremešni Giuliano, ima iskustvo američkog suda. Zato, ako može da se i sama uključim: molim Sud BiH da bude blagonaklon prema Dodiku, da ga kazni s onoliko zatvora koliko se može platiti iz entitetskog budžeta, a i da pokaže razumijevanje u zabrani političkog djelovanja. Sam je nedavno obećao još 10 godina vladanja. Pa mu valjda pet godina zabrane nije neki problem. Ima od čega živjeti. Ko ne vjeruje, nek’ pogleda spisak firmi Dodika i familije na crnoj listi SAD-a.