Šokovi, zablude i laži na EU putu

Sumnjam u to da je naš ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković jedini šokiran (ne)očekivanom SNSD-ovom podrškom telefonskom usvajanju Reformske agende u fotofinišu briselskog roka. Ali, Konaković je to bar javno priznao, između redova nudeći razložnu rezervu u vezi s tim da su svi problemi time riješeni. Očito nemajući iluzija o onome što nas tek čeka, tako je, ako sam dobro razumio, poručio da ne žurimo sa “Hop!” prije nego što skočimo. To je, na svoj ho-ruk način, potvrdio njegov kolega iz Vijeća ministara, rabijatni Staša Košarac, kad je potrčao da svoj i pristanak Srđana Amidžića prigodno demantuje kao slabost ili, daleko bilo, kompromis, precizirajući “na čistom srpskom jeziku”: “Usvojili smo Reformsku agendu, jer je predsjednik RS-a Milorad Dodik to rekao. Predsjednik Milorad Dodik se pita i pitaće se u Republici Srpskoj i pitaće se u Sarajevu”(?!).

Ne bih se čudio da postoji još neutvrđen broj neupućenih i naivnih koji su šokirani ovim riječima. No, to je tek novi kamičak u mozaiku šokova koji su pratilac ove faze našeg hvatanja zaleta za Uniju, što nije ni iznenađenje, ni problem. Problem jeste i tek bi moglo biti ono što spada u rubriku zabluda i laži, na kojima zablude obično počivaju, uz ostalo i kao izraz neznanja i neupućenosti, što je već počelo da nam se rascvjetava. Košarac je jednu od tih zabluda, u ambalaži laži, “svečano” promovisao, dokazavši to da mu niko nije javio da Milorad Dodik od sredine juna ove godine više nije predsjednik RS-a, niti ga je informisao o tome da je s tim načisto i on, Dodik, čim je najavio potrebu izbora vršioca dužnosti prvog čovjeka RS-a i pristao na učešće SNSD-a na prijevremenim izborima za svog nasljednika.

Dodatno obogaćenu onim što nas decenijama tišti, a u tekućem mandatu vlasti je otišlo u tačku, klima nakon usvajanja Reformske agende u Vijeću ministara - uz iscrpljivanja, ucjenjivanja, histeriju i stresove, naročito tokom ove smutne godine - obojila su dva paralelna toka: prvi čini uvjerenje da smo “prešli Rubikon” ključnog uslova za iduće reformski korake (i dobijanje para), a drugi preganjanje oko toga ko je zaslužan i ko ima razloga za trijumfalizam, a ko je ostao donji. Ni u jednom od ta dva toka, međutim, akteri nisu posve u pravu, a ni u prilici da se pohvale zaslugama i odsustvom pretjerivanja u svoju korist.

Nema se utisak o tome da su svi oni koji su dosad reagovali uspjeli vidjeti, a kamoli pročitati onih 113 tačaka Reformske agende. A ipak su požurili da je “stručno” tumače, hvale ili kritikuju, bez obzira na to da li se radi o reakcijama sa stranačkih mindera (SDA-ova nam je frontalnim napadom na trojku uramila minuli vikend) ili je riječ o pojedinačnom istrčavanju. Najuočljivije je da reaguju oni koji su sebe našli u onome što nas čeka, uz, s jedne strane, prigušene šokove, a s druge naglašene zablude, čiju srž čine laži, izmišljotine, obmane i konstrukcije.

Očekivano, to se odnosi na političke i stranačke, posebno nacionalne (naciopatske) tabore. Prednjače refleksi iz Republike Srpske, s nevještom montažom stavova i činjenica. Ima li bolje ilustracije za to od sadržaja pitanja, pripremljenog za referendumski igrokaz 25. oktobra, koje od građana traži izjašnjenje o odluci “neizabranog visokog predstavnika” i “neustavnog Suda BiH”? Laž toliko bode oči da je potrebno biti krajnje ograničen, pa ignorisati to da je visokog predstavnika potvrdilo Vijeće za provođenje mira (PIC), da bi ga usvajanjem njegovog prvog (i kasnijih) polugodišnjih izvještaja o stanju u Bosni i Hercegovini, praktično priznalo Vijeće sigurnosti UN-a, a za “neustavni” Zakon o Sudu BiH su 2002. godine u Parlamentu BiH glasali i poslanici iz RS-a, uključujući i SNSD-ove (čak ga je i Dodik priznao, kad je za 36.500 KM otkupio slobodu od jednogodišnjeg zatvora).

Sklon šokiranju, kao folklornom dokazu svoje česte zaigranosti, naročito je nevoljnik Nenad Stevandić, čelnik Narodne skupštine RS-a, neumoran u razmahivanju zabludama i lažima. Orgastično se oglasio povodom odluke Ustavnog suda RS-a o tome da referendum ne ugrožava bošnjački nacionalni interes. I bljesnuo novom zabludom, upakovanom u još jednu laž: krizu u RS prenosi BiH, što će reći da se radi o dvije države, pa će onda, u žaru borbe, reći da Federacija BiH prenosi krizu u RS, čemu se RS pravno odupire, bacajući nas u dilemu - da li su, po njemu, dvije odvojene države RS i BiH ili RS i Federacija BiH...

Koliko god nejasnog i spornog, po nekima štetnog po državu BiH bilo u Reformskoj agendi - pravosuđe i pozicija Ustavnog suda, Savjet za državnu pomoć, entitetski veto, problemi energetike, policije, obrazovanje... - najgore bi bilo potcijeniti, a pogotovo zanemariti sklonost onih kojima je Evropa nepoželjna (a tepa im se onim “euroskeptici”) ka tome da naš put ka njoj okuju u zablude, laži i podmetanja. Kao što bi greška bilo i to da se olako shvati ono što nas čeka u reformama i u vezi sa čim je, izgleda, ipak više onih koji im nisu dorasli i onih sa zadnjim namjerama, nego onih na čije se znanje, pamet i umijeće možemo osloniti.