Smrt na Elbrusu
Sedam ih je krenulo na Elbrus, jedan od Sedam vrhova koji po jednima pripada europskom kontinentu, dok ga drugi stavljaju u Aziju, no kući ih se vratilo samo dvoje. Fatalan ishod ekspedicije na Elbrus u kojoj je smrtno stradalo pet zeničkih planinara predstavlja zasigurno jednu od najtragičnijih epizoda recentne povijesti planinarenja, visokogorstva i alpinizma ne samo za Bosnu i Hercegovinu već i na prostorima zemalja bivše Jugoslavije. Tuga zbog gubitka pet ljudskih života posebno je pogodila Zenicu, grad s brojnom i raznovrsnom sportskom tradicijom, koja je recentno, isprva zbog lokalnih planinarskih tura pa domaćih, te lakših pa težih inozemnih, doživljavala svojevrsni planinarski boom, upravo zahvaljujući entuzijazmu i planinarskom duhu članova ekspedicije na Elbrus.
Kavkaz, gorje čiji je Elbrus i najviši vrh sa svoja 5.642 metra nadmorske visine i u prošlosti se pokazao fatalan za planinare s ovih prostora. Tako je u ljeto 1974. godine, veći dio - trinaest od petnaest planinara iz različitih republika - alpinističke ekspedicije iz tadašnje Jugoslavije uspješno popeo vrh Elbrus, da bi kasnije, četvorica smrtno stradala dok su penjala neke nešto izoliranije i teže smjerove na Kavkazu. Statistike za Elbrus pokazuju kako se broj smrtno stradalih kreće oko 15-30 godišnje, što na ukupan broj penjača (između 10.000-12.000) čini gotovo zanemarivih 0,1%. No, statistike, kao, uostalom, i sve numeričke vrijednosti posve su varljive, što zasigurno u određenom smislu i povećava rizik. Smatra se kako uspon na Elbrus spada pod tehnički manje zahtjevne uspone - turoperatori često i igraju na tu kartu lažne jednostavnosti kako bi privukli klijente željne personaliziranih planinskih iskustava - što je posve varljivo budući da svaki vrh te, ali i mnogo niže nadmorske visine predstavlja specifičan i nepredvidljiv rizik.
Bilo je ljeto 1829. godine, kada je Ruska akademija znanosti organizirala znanstvenu ekspediciju na Kavkaz koju je vodio general G. A. Emanuel, a sudjelovali su i predstavnici sjevernokavkaskih etničkih skupina. Iako su tijekom ekspedicije provedena istraživanja na polju geografije, geologije, fizike, zoologije i botanike, ipak je najpoznatiji događaj prvi uspon na Elbrus, na njegov niži, istočni vrh na visini od 5.621mnv, do kojega je prvi došao Killar Khasihirov. Trebalo je čekati do 1874. godina da i najviši vrh na visini 5.642 mnv, zapadni, osvoji međunarodna ekspedicija, sastavljena od tri Engleza i jednog Švicarca. Konzultirajući dostupnu arhivsku građu o tom prvom usponu na Elbrus, zapanjuje činjenice koliko je to bio ozbiljan pothvat: ekspedicija je, arhivski izvori pokazuju, praćena s 350 Kozaka, 650 pješaka i 2 topa. Uz znanstveni interes, ruska ekspedicija imala je za cilj pokazati i snagu imperijalne vlasti, te efektivnu kontrolu nad tim poprilično izoliranim predjelima.
Sredinom 20. stoljeća Elbrus postaje vrlo poželjna destinacija za ljubitelje prirode i visina. Tih godina počinje prilagodba prirode avanturistima: grade se žičare, planinarska skloništa i slično, te broj posjetitelja te planine raste. Navedeno je pratio i širi, generalni trend masifikacije planinarenja i alpinizma, visokorizične aktivnosti koja je postala dostupna širim društvenim slojevima. Primjerice, 1997. godine, perjanica britanske autoindustrije Land Rover Defender uspio je dosegnuti vrh Elbrusa, a perjanica ruske autoindustrije, mitska Lada Niva, dosegnula je bazni kamp Mt. Everesta.
Komodifikacija planinarenja tehnički je termin za to kojim se ukazuje na to kako je ta aktivnost ušla u sferu potrošačke kulture i navika. Planinarenje, hiking, via ferrate, planinarski tečajevi, postaju recentno poprilično popularan fenomen koji okuplja poprilično veliku bazu ljubitelja života koji je u kontaktu s prirodom. Ljudi su motivirani različitim razlozima: nekima je to protuteža frenetičnom i brzom načinu suvremenog života, drugima pak predstavlja mogućnost za nesmetano uživanje u prirodi. Trećima je to naprosto vikend hobby, nekima pak platforma za druženje i upoznavanje prirodnih bogatstava i ljudi.
No, outdoor aktivnosti imaju svoj specifičan rizik, koji se u određenim okolnostima, nažalost, pokaže kao tragičan. Broj smrtnih ishoda na planinarskim turama iz godine u godinu raste, dijelom je to zbog već spomenute masifikacije i većeg broja planinara koji onda i povećava statističku vjerojatnost za nesretni ishod. Recentno mnoge zemlje poput Francuske i Nepala restriktivno upravljaju planinarskim dozvolama za uspon na željene vrhove, poput Mont Blanca ili čitave plejade himalajskih vrhova, želeći time dekuražirati dio populacije od rizičnih uspona. Uslijed klimatskih promjena, mnogi i nešto sigurniji vrhovi su postali mnogo rizičniji, o čemu svjedoči i smrtnost na njima, posebice na talijanskim i francuskim planinama.
Kada je 2017. godine jedan od najpoznatijih suvremenih planinara, Švicarac Ueli Steck pokušao popeti Mt. Everest i Lhotse, dok se aklimatizirao, poskliznuo se i sunovratio u himalajska bespuća. Švicarska televizija posthumno je napravila dokumentarac o njemu u kojemu su intervjuirani njegovi najbliži. Tužni zbog gubitka sina, rekli su da je tragična smrt naprosto plod visokorizičnih aktivnosti.
Smrt petero zeničkih planinara tragična je epizoda o kojoj je nužno govoriti s potpunom empatijom i pijetetom, a preživjelima, koji su i sami iskusili ogromnu traumu, potrebno je pružiti onu vrstu kolektivne blizine za koju je bosanskohercegovačko društvo spremno, posebno u ovakvim vanrednim okolnostima. Istovremeno, to je i prilika da se podsjetimo inherentnog rizika koje planinarske aktivnosti čine popularnima, rizika koji raste s gotovo svakim metrom nadmorske visine, a koji nekad, kao sada na Elbrusu, nažalost, bude fatalan.