Smrt na američki način

Recentno, dvije su smrti obilježile američki javni život: prva je ona Iryne Zarutske, ukrajinske izbjeglice koja je pobjegla od rata da bi je nasilje sustiglo u zemlji prijema koja joj je trebala jamčiti slobodu, i Charlieja Kirka, zapaljivog političkog propovjednika gotovo nebrojenih ultrakontroverznih stavova, koji je ubijen dok je održavao predavanje studentima.

Iryna Zarutska, dvadesettrogodišnjakinja, jedna je od 271.000 izbjeglica koje su Sjedinjene Američke Države primile pod svoje okrilje nakon početka rata u Ukrajini 2022. godine. Bidenova administracija liberalizirala je dobivanje statusa izbjeglica za ukrajinske građane – radilo se ponajviše o programu Ujedinjeni za Ukrajinu - U4U, koji je imao za cilj lakše regulirati status ukrajinskih izbjeglica koji su u prvim mjesecima nakon rata pokušavali ući u Ameriku iregularnim putem, preko Meksika najčešće. S majkom i braćom prije nešto više od tri godine, Iryna će uspjeti regulirati papire i skrasiti se u obećanoj zemlji – Americi – a njezin će otac, zbog vojne obveze, ostati u Ukrajini. Iryna je studirala, učila engleski, radila part-time i bavila se umjetnošću. Smrt ju je dočekala u vlaku, na povratku kući iz restorana u kojemu je radila.

Svirepo je izbodena od Afroamerikanca, već prethodno poznatog po nasilnim deliktima i s anamnezom mentalnog bolesnika. Snimka njezina ubojstva i inertnost ostalih putnika u vlaku koji su samo prolazili pokraj nje bez da joj priteknu u pomoć podsjetila nas je na bazičnu društvenu bezočnost. Snimka Irynine smrti postala je viralna – online publika generalno obožava makabrične videe i atmosferu – i podsjetila nas je na onu Andrićevu maksimu iz “Pisma iz 1920. godine”, u kojemu glavni lik, bježeći od rata, umire negdje drugdje, upravo od nasilja od koga je bježao.

Iryna Zarutska je bježeći od rata doživjela nasilnu smrt, a iako je senzibilizirala javnost, ona nikada neće postati glavni lik američkog društva, već radije sporedna, epizodna uloga. Istina, poneki izvrši direktori iz Silicijske doline, poput Eoghana McCabea i oligarha Muska, obvezali su se da će milijunskim donacijama omogućiti oslikavanje murala s Iryninim likom na važnijim lokacijama američkih gradova – slično je bilo i nakon smrti Georga Floyda – kako bi smrt jedne ukrajinske izbjeglice ostala zapamćena i postala dio popularne kulture.

Život Charlieja Kirka prekinut je atentatom uživo i završio se, simbolički gledano, na mjestu na kojemu je i započela njegova javna karijera – pred univerzitetskom publikom. Godine 2012. kao nepuni dvadesetogodišnjak, Kirk ulazi na javnu scenu: nameće se aktivizmom, tvrdi da je politički potpuno neutralan – stvarnost promatra izvan stranačkih uzusa, opetovano ponavlja – zanima se za javni dug Amerike, komentira budžet i obrazuje generacije o financijskoj pismenosti. Smeta mu nedostatak liderstva u Americi – javno proziva Baracka Obamu – a nove generacije želi obrazovati preko svoje nevladine organizacije Turning Point (TPUSA). S univerzitetskog kampusa – Kirk je inače odustao od univerzitetskog obrazovanja – sve je krenulo: podaci iz 2024. godine pokazali su kako se Kirkova nevladina organizacija ukorijenila na više od 1.200 američkih koledža i univerziteta, stvarajući važnu podlogu za njegovo društveno djelovanje.

Svoju mrežu je koristio za tipične aktivnosti poput konferencija, okruglih stolova, ali nikako na benigan način. Promicao je polarizirajući sadržaj i vodio “kulturne ratove” - ponajviše se borio protiv woke-kulture i ljevičara, socijalista, afroameričkih stavova, zatim liberala, progresista, demokrata. I velike korporacije poput Disneya i Nikea našle su se na Kirkovoj meti, zatim migranti, žene, homoseksualci, europski političari i njihove države. Sugerirao je ženama kada se trebaju udavati i rađati, docirao je političarima kako upravljati državom, prijetio je neistomišljenicima i sve ga je to učinilo neobično popularnom javnom osobom – Trumpovim ambasadorom za mlade. S mladima je debatirao i uživao je u tome: nisu to bile samo političke teme već one bazične, svakodnevne generalije, koje mlađoj populaciji predstavljaju teme od nešto većeg interesa: spolnost, brak, plaćanje računa u restoranu, djeca, odgoj, škola, financijska sigurnost.

Potpuno siguran u vlastite stavove, nametnuo se kao top-influencer, predstavnik novog i cool konzervatizma, mladi lider trampizma kao političkog pokreta, zagovornik militantnog kršćanstva na evangelički pogon, koje je u savršenoj harmoniji sa svakom agendom ekstremne desnice. Čak su ga i klasičniji američki konzervativci optuživali za antisemitizam i islamofobiju te naglašeni fundamentalizam.

U doba ekstrema u kojemu živimo njegove poruke su lako stizale do željenog odredišta, a ako je suditi po financijskim pokazateljima, Kirk je izrazito solidno, milijunski, monetizirao vlastitu popularnost. Njegova smrt ima elemente tragedije, posebno za njegove najbliže – njegova supruga je u neobičnom, pomalo atipičnom posmrtnom govoru obećala nastaviti gdje je on stao preko nevladine organizacije koja je već pokrenula anketu za prikupljanje sredstava za nastavak političkog djelovanja – ali je za širu javnost važnija budućnost Kirkove agende, koja nije samo američki fenomen već ima globalne obrise. Isključiva politika, nepopustljiva s brojnim elementima radikalnijeg tipa postala je naprosto dio društveno-političkog mainstreama, koji niti ne pokušava istu korigirati ili pripitomiti, već joj se prilagođava. Stoga je za očekivati kako će Kirkova smrt dodatno osnažiti svaku sličnu društveno-političku opciju, s ovu ili onu stranu Atlantika. Drugačije je sa smrti Iryne Zarutske, koja nikada neće završiti na naslovnicama ili političkim pozornicama, već će ostati zabilježena samo kao jedna tragična epizoda nad kojom je šira javnost kratko lamentirala, ali ju je i još brže zaboravila.