Slučaj Galić i ismijavanje zakona
Može se nekome učiniti diskutabilnim stav mog drevnog prijatelja i druga Ante Divke - s kojim dijelim ključne poglede na svijet oko nas, posebno antinacionalistički i antifašistički gard - koji je, i pored mogućnosti da to ima, ljuti protivnik dvojnog državljanstva:
- To ti je isto kao da imaš dvije majke. Imaš jednu, svoju, rođenu državu, voliš je i poštuješ, kao što imaš samo jednu rođenu majku. Kako može biti da imaš dvije države i dvije majke?!
Čitajte kolumne Zlatka Dukića:
Sjetio sam se ovog Antinog nepoderivog stava, ponavljanog u više prilika, prateći raspetljavanje slučaja Zorana Galića, zamjenika direktora SIPA, nakon njegovog bjekstva iz zemlje, tik uoči (na vrijeme dojavljenog) hapšenja zbog sumnje za zloupotrebu položaja, korupciju i pripadajuće muševere dok je bio direktor Granične policije BiH. Pogotovo mi je ta asocijacija sinula nakon vijesti s početka prošle sedmice: Županijski sud u Splitu, pošto se Galić sam pojavio u Policijskoj upravi tog grada, odlučio je da se on može slobodno kretati po Hrvatskoj, čije državljanstvo i prijavu boravka ima, odbijajući prijedlog za pritvaranje i donošenje bilo kakvih mjera zabrane.
Nakon tog, trećeg čina - prvi je bio bijeg radi navodnog liječenja, drugi jednomjesečno nakanjivanje Tužilaštva BiH da za Galićem raspiše Interpolovu potjernicu, a treći je splitska demonstracija zaštite hrvatskih državljana - afera je ušla u tok, čiji kraj se ne vidi. Iako ga, ako je suditi po dosadašnjem iskustvu, nije teško naslutiti.
Dovoljno se sjetiti primjera bivšeg predsjednika HDZ-a BiH i člana državnog Predsjedništva Ante Jelavića, koji godinama bezbrižno živi u Hrvatskoj. Ili generala Novaka Đukića, osuđenog za masakr na tuzlanskoj Kapiji, koji je bez problema pobjegao i siguran je u Srbiji. To je slučaj generala Armije RBiH Sakiba Mahmuljina, koji je za naše pravosuđe nedostupan u Turskoj. Istini, ima i recipročnih primjera: iz Hrvatske je svojevremeno, nakon osude zbog ratnih zločina u Osijeku, u našu zemlju serbez umakao i skrasio se Branimir Glavaš, a isto je učinio - i razmahao se biznisom - Zdravko Mamić. Za obojicu “nisu bili ispunjeni uslovi” za izručenje.
Slična pravna “dosjetljivost” će se, po svemu sudeći, primijeniti i na Galića. Euforično drčni, njegovi advokati pozdravljaju odluku splitskog Suda. Raspilavili se izjavama novinarima, podvlačeći da Galić “ne može biti izručen zbog kaznenog progona stranoj državi, na temelju Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći i kaznenim stvarima” jer “nisu ostvareni uvjeti za izručenje, shodno načelu teritorijalnosti, u skladu s odredbama iz članka 15. stavak 1. Ugovora BiH i RH o izručenju iz 2012. godine”. Branioci su se zakačili za inkriminisano dobijanje vozila na poklon, iako to nije jedina stavka kojom se Galić tereti. Drže se toga, a usput “mudro” zanemaruju logiku: ako zaista nije kriv, ako ništa nije sporno, ako je sumnja neosnovana, zašto je pobjegao od zakona ove zemlje, zašto se ne brani pred našim sudom i zašto tu ne dokazuje nevinost?
Neki naši pravni znalci, osvrćući se na ovaj slučaj, sve vide posve drukčije od euforičnih advokata. Iako nisu optimisti u vezi s Galićevim izručenjem, tvrde da je to moguće, jer u Ugovoru o izručenju između dvije države piše da se ono izvršava ako je krivično djelo, za koje se osoba sumnjiči, kažnjivo s najmanje godinu zatvora. Pri čemu - i tu je kvaka - presudnu ulogu nema i odluku o izručenju ne donosi nijedna pravosuda institucija, već ministar pravde, s diskrecionim pravom da to učini ili ne.
Na tom mjestu dolazimo na teren politike i političkih igara. Uz načelo presumpcije nevinosti - da niko nije kriv dok to sud ne dokaže i odluči - tu cijelu priču zamagljuje neizbježna, a obilna politička mirođija. Nezavisno od toga šta će učiniti hrvatski ministar pravde - iako to nije teško predvidjeti, s obzirom na Galićev stranački profil - kod nas je u centru igranke Vijeće ministara. Iskoristivši ovaj slučaj kao dobrodošao povod, njegovi članovi su dodatno produbili ustaljene nacional-stranačke rovove, pa ministri Bošnjaci traže Galićevu smjenu, a ministri Hrvati i Srbi njegovo razrješenje. Ovo potonje bi značilo prihvatanje njegovog zahtjeva za penzionisanjem i prateću gotovinsku otpremninu.
Podijeljeno po tom pogubnom, nacionalno izbrušenom načelu, Vijeće ministara brižno štiti Galića (još je na poziciji zamjenika direktora SIPA), pokazajući - u punom “sjaju” - naličje vrha države, parvertirano selektivan odnos prema pravdi i zakonitosti i, u konačnici, poručivši da zakoni ne važi za sve, da pred njima nismo svi isti jer, eto, ima onih koji moraju, ali i onih koji se ne moraju bojati posljedica kršenja i zloupotreba zakona.
Kad se pod sve podvuče crta, zaključak se sam nameće: slučaj Zorana Galića, nedostižnog za pravosuđe BiH, uveliko je afera i prilog mozaiku igranja i izrugivanja sa zakonima, sistemom, poštovanjem i uvažavanjem ove države - i iznutra i izvana i uz pomoć institucije dvojnog državljanstva.
Što mom drugu i prijatelju Anti Divki - kako god to izgledalo - daje za pravo: mnogo toga nije uredu kad imaš dvije države, kao što nije uredu - a ni moguće - da imaš dvije majke.
