Slovenija i politika s ljudskim licem

Holokaust, Ruanda, Srebrenica, Gaza - tragični kvartet genocida u recentnijoj povijesti čovječanstva - svijet nije spriječio, rekla je u neobično kvalitetnom političkom govoru s ljudskim licem predsjednica Republike Slovenije Nataša Pirc Musar, ostavivši tračak nade da za Gazu - tu ničiju zemlju u kojoj se genocidne aktivnosti provode kontinuirano - ipak nije kasno. Zaslužila je aplauz kojim ju je auditorij nagradio na kraju njenog ekspozea na 80. zasjedanju Opće skupštine UN-a.

Slično je bilo i prije nekoliko mjeseci, kada je u Europskom parlamentu slovenska predsjednica izgovorila sličan govor, koji je, uz to što je bio državnički, posjedovao i naglašenu ljudsku komponentu. Tako je iz Slovenije, kojoj se oduvijek, makar u ex-jugoslavenskim okvirima, dodavao epitet teritorijalno male zemlje, no istovremeno po svemu najuspješnije i najmodernije, u etere svjetske politike poslana poruka o tome kako svijet mora djelovati i zaustaviti genocid u Gazi.

Slovenska vanjska politika najčešće se stavlja u širi kontekst “malih država ili zemalja” koje u odnosu na velike sile (nuklearne, vojne, populacijske, teritorijalne i sl) teško da mogu imati osjetan odjek u svjetskim kretanjima. Sam termin “malih država” ustalio se u međunarodnim odnosima u 19. i 20. stoljeću kao opis država koje imaju relativno limitiranu populaciju - naprosto se radi o manjim zemljama, čiji teritorij nije prevelik, ekonomska moć im je daleko od one koje posjeduju supersile, a u skladu s tim, i opći vojni kapacitet je limitiraniji. Veličina je ipak bitna i u međunarodnim odnosima, pa su prvo Liga naroda, a kasnije i Ujedinjeni narodi, klasificirali države po prostoj veličini i pripadajućoj snazi. Smatralo se kako male države, da bi preživjele, moraju razviti strateške veze, brojne kompromise i prilagođavanja, ukratko strategije preživljavanja kako bi opstale u svijetu međunarodnih odnosa. To bi politiku malih zemalja činilo posve neautentičnom.

No, istovremeno, Peter J. Katzenstein je tome posvetio analize, male države predstavljaju komparativnu prednost: one mogu biti fleksibilnije, kooperativnije, a koristeći multilateralizam, njihov glas na međunarodnoj pozornici može biti aktivan i zapažen. Václav Havel, češki književnik, a kasnije predsjednik, u predavanju na Harvardu 1995. godine, elaborirao je ideju da političari moraju osmisliti kako stvoriti bolji svijet. Njihov utjecaj nije samo u funkciji koju imaju - koja je privremena - već u “spontanom utjecaju koji njihova karizma ima na javnost”.

Iako je velika većina nadležnosti vanjske politike Slovenije na Vladi i premijeru, ipak je predsjednica slovenska Pirc Musar personificirala jednu autentičnu, pa čak i karizmatičnu vanjsku politiku “malih država” ne samo na ceremonijalnoj i simboličkoj razini već i na onoj etičkoj, nastupivši kao zagovornik onih čiji se glas ne čuje. U kontekstu Gaze, postala je zagovornik djece, ubijene, obogaljene, pothranjene. Postala je također zagovornik prava na goli, ali i politički život čitave populacije Gaze, afirmiravši ideje o mirnom rješenju sukoba i moguće rješenje dvije države. Njezin fokus je etički i humanitaran - poštuje podjelu nadležnosti između predsjednika i premijera, ali uvodi i šire antropološke, ljudske teme i koristi međunarodnu pozornicu da ih artikulira.

Pirc Musar spada u sui generis političare: njezina karijera u kojoj su se izmjenjivale različite epizode - pravnica, povjerenica za informacije, angažirana građanka i uspješna odvjetnica sa specijalizacijom u ljudskim pravima - dala joj je profil polivalentne političarke suvremenog tipa. Njezini hobiji - od kuglanja, aktivnog života i ljubavi prema motorima - uz pozitivnu energiju u javnom nastupu, daju Nataši Pirc Musar neku od karakteristika atipične političarke koju zanima suvremenost: karizmatičnost, ljudskost i odgovornost za konkretnog čovjeka.

Istovremeno, usporedbe radi, vanjska politika dvije republike, Hrvatske i Srbije, kada je u pitanju priznanje Palestine na tragu mogućeg dvodržavnog rješenja, pokazuje neobičnu sličnost. Iako je sukreator hrvatske vanjske politike, predsjednik Milanović je u UN-u imao u mnogim aspektima ljudski intoniran govor - apelirao je da se zatvori poglavlje nasilja i prizna legitimno pravo palestinskog naroda na državu - Hrvatska ipak u Saboru, gdje je na snazi koalicija predvođena HDZ-om, nije priznala Palestinu, odbivši i zahtjev da se suspendira izvoz oružja Izraelu. Srpski predsjednik Vučić u UN-u je diplomatski klišeizirano istaknuo kako su i Izrael i Palestina prijatelji Srbije i “ne mogu, sa lakoćom, a zbog lajkova na društvenim mrežama, niti hoću da se opredeljujem za strane (…) samo zato što nam to donosi dnevnopolitički poen”. Kasnije će se susresti s premijerom Netanyahuom, koji će mu zahvaliti na “nepokolebljivoj podršci”, a razgovarali su i o produbljenju ekonomske i sigurnosne suradnje. Čini se kako su trenutno, kada je u pitanju Gaza, zamišljene geopolitičke granice između Hrvatske i Srbije nepostojeće i kako obje zemlje preferiraju održavanje statusa quo, koji je, oduvijek, ponajviše išao na štetu civilne populacije.

Čini se da i za politiku treba imat dušu, a slovenska predsjednica Pirc Musar je svojim govorom u UN-u pokazala kako je i iz perspektive “malih država” moguće proaktivno utjecati na javno i političko mišljenje. Njezin govor, produhovljen i humanistički intoniran, podsjetio nas je kako politika može biti nešto više od pukog održavanja političke vladavine. Pirc Musar nas je podsjetila na etiku i humanost u političkoj praksi, a i na činjenicu kako se ista vjerojatno nalazi i istočnije od Ljubljane, ali samo u tragovima i nikada dovoljno politički artikulirana.