Sistemsko rušenje BiH
Prema lideru SDP-a Nerminu Nikšiću, Milorad Dodik je priznao Sud i Tužilaštvo BiH jer se predao institucijama države Bosne i Hercegovine. Istina je da smo gledali Dodika u sasvim drugačijem izdanju. Morao je poviti vrat, ustajati pred pravosudnim organima i popiti seriju kritika od opozicije u RS-u da je porazio srpski entitet u BiH, da je amnestiranje Dodika bila presuda budućnosti BiH i vladavini prava... Ali, postavlja se pitanje kako je izvedena ova predaja, kojom bravurom je pušten na slobodu od organa države od koje je bježao preko tri mjeseca (a onda je ta ista država sudjelovala u njegovom mađioničarskom oslobađanju) i zatim kako je ukinuta potjernica, to je ostalo bez odgovora. Naš kolumnista ima dijametralno drugačiji stav - po njemu, ovo je nastavak sistemskog rušenja Bosne i Hercegovine.
Odmah po objavljivanju vijesti da se bjegunac od pravde Milorad Dodik našao u Sudu BiH, gdje mu je ekspresno ishodovano ukidanje pritvora, napisao sam da je ovo veliki blam za pravosudni sistem, što otvara pitanje i eventualno prisutnog kriminala u institucijama Tužilaštva i Suda BiH. Najprije, Sud BiH je prekršio načelo o javnosti i transparentnosti i održao nenajavljeno ročište i iza zatvorenih vrata. U ovoj dogovorenoj raboti, u koju je uključen i obavještajni vrh OSA (Dodika je do Suda BiH navodno dovezao lično Almir Džuvo), ovog bjegunca je “oslobodila” tužiteljica Vedrana Mijović. Ako ste gledali videozapis iz Suda BiH, mogli ste primijetiti da su se u Sudu maltene izvinjavali optuženom koji je za razliku od ranije prakse učtivo ustajao i odgovarao na pitanja, pa je jasno da je sve unaprijed dogovoreno, vjerovatno sa znanjem stranaca koji osjećaju zamor od BiH, od natezanja sa bosanskim plemenima, čiji lideri uvijek pronađu neku kvaku da izbjegnu bilo kakav dogovor, pa čak i kada im nude pare. Ovdje naravno ne govorim o kilavosti stranaca da jednom zauvijek riješe problem BiH, a što nas ne oslobađa od odgovornosti za sudbinu vlastite zemlje.
Ali, vratimo se sada Dodiku i radikalnoj promjeni u pristupu ovoj pravnoj temi koja se pokazala kao vrhunsko političko pitanje. Ovdje ništa nije slučajno rađeno, već korak po korak. Najprije, na slučaju Dodik bilo je angažirano čak devet tužitelja. Ovi kadrovi su kasnije svjesno “rastjerani” i broj je pao samo na jedno ime, pogađate, na Vedranu Mijović, sa znanjem i odlukom državnog tužioca Milanka Kajganića. Kadar koji je elegantno oslobodio bjegunca od pravde pripada liniji “srpskih” kadrova u zajedničkom bosanskohercegovačkom timu. Vedrana Mijović je kćerka Slavka Jovičića Slavuja, dugogodišnjeg zastupnika SNSD-a u Parlamentu BiH i Dodikovog saradnika. Zanimljvo je da je Slavuja za njegove zasluge “srpskoj stvari” posthumno odlikovao predsjednik Srbije Aleksandar Vučić Zlatnom medaljom za hrabrost “Miloš Obilić”. Ovo odličje je u Beogradu primila baš Vedrana, koja je imala zanimljiv profesionalni put, najprije pripravnica u Osnovnom sudu u Rogatici, zatim inspektor za privredni kriminal u Ministarstvu za unutrašnje poslove RS-a, potom saradnica u Tužilaštvu Istočno Sarajevo, pa onda u Tužilaštvu Kantona Sarajevo i na kraju u Tužilaštvu BiH. Njoj je dopao zadatak da oslobodi negatora genocida u Bosni i Hercegovini i rušitelja ustavnog poretka BiH kojem sam posvetio bezbroj šlajfni teksta. Tužiteljica Mijović je inače radila na brojnim slučajevima koji se odnose na pripadnike 5. korpusa Armije RBiH, koji su branili opstanak Bihaća i njegovih stanovnika. Nakon 30 godina oni su morali da brane svoju čast i dostojanstvo u sudskim procesima koje je protiv njih vodila upravo gđa Mijović. Nisam tome svjedočio, i ne držite me za riječ, ali kažu da je prilikom hapšenja jednog pripadnika 5. korpusa ARBiH Mijovićka kazala: “Šta si se prepao, neću te osuditi manje od 105, a više od 505 godina” (aluzija, mislim, na 105. brdsku bužimsku brigadu, koja je promijenila ime u 505. vitešku brigadu).
Sve ovo je prolazilo Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV). Da li je tužiteljica imala zadatak da zajedno sa zasada neimovanim licima (nisu samo Srbi uključeni u ovaj pravosudni strmoglav) izvojuje slobodu za čovjeka koji je godinama podrivao temelje BiH i javno pljuvao po njoj, pa i nakon puta u bosansku Kanosu, gdje je, kako opozicija kaže, ponizio RS. Dodik je s pljuvanjem nastavio i nakon “oslobađanja”. Izjavio je da je proces bio politički, a da Sud BiH (kojem je ipak pristupio) ne postoji u Ustavu. Podsjetimo. Sud BiH je prihvatio zahtjev Tužilaštva da se Dodiku, Stevandiću i Viškoviću odredi pritvor, a zatim da se raspiše potjernica zbog osnovane sumnje da su izvršili krivično djelo napad na ustavni poredak BiH. Postavlja se pitanje ko je imao pravo da pregovara sa bjeguncem o bilo čemu, a ne da dogovara transfer njegovog (dobrovoljnog) tajnog dolaska u Tužilaštvo BiH, u kojem je dao izjavu i odmah nakon toga bio pušten na slobodu.
Tužilaštvo BiH je propustilo da osumnjičenog liši slobode, da ga sprovede u pritvorsku jedinicu državnog zatvora i tek nakon toga da ga privede na ispitivanje. Zapravo, postavlja se pitanje kako se mogao dogoditi ovakav salto mortale prema osumnjičeniku koji se mjesecima opirao pozivima pravosuđa i koji je prijetio upotrebom sile državnim agencijama ako pokušaju izvršiti nalog za hapšenje i koji je za to vrijeme usvojio zakone kojima se u RS-u zabranjuje rad državnom pravosuđu, prijetio državnim sudijama i tužiocima, počeo uspostavljanje vlastitog krovnog pravosudnog tijela i izborne komisije, nelegalno je prelazio granicu i izazvao najveću krizu u državi od Daytona do danas otvorenim secesionističkim djelovanjem.
I, drugo, još opasnije, da je s Dodikom postignut dogovor u vezi s drugostepenom presudom čije se izricanje očekuje uskoro. Građani BiH očekuju da principijelni dio pravosudnog sistema, od kojeg počinje država, konačno digne glas i suprotstavi se političkoj instrumentalizaciji pravosuđa. Ovo je, bez sumnje, krucijalno pitanje ne samo za pravosudni sistem nego i za naš dalji put prema EU. Ako Dodik bude osuđen u drugostepenom postupku, tek tada se može govoriti o ispravnosti ocjene Nermina Nišića, koji je izjavio da je pobijedila država jer joj se predao Dodik, a desi li se oslobađajuća presuda (što se već najavljuje), tada svaki stanovnik BiH ima pravo da kaže da je puštanje na slobodu i sve dalje bio politički dogovor i da je učinjena neviđena sramota Bosni i Hercegovini.
Sve navedene radnje koje očigledno imaju elemente kriminalnog ponašanja, narušavanja i rekao bih zloupotrebe službenog položaju tužilaca, i to do samog vrha u organizacionoj piramidi (jer tu niko nije nevin, čime su maltene sahranili pravosudni sistem BiH), morat će se seriozno ispitati, a odgovorne ako ih ima (a ima) kazniti. Postupkom Tužilaštva i Suda BiH kompromitira se cjelokupan sigurnosni i pravosudni sistem. Čak iako je bilo nametanja od inostranog faktora, to se jednostavno nije smjelo dogoditi u zemlji koja bi trebalo da slijedi visoke standarde u pravosuđu.