Severina među amebama

Dayton i poslije tri decenije svijetli kao svjetionik za region. Nije ova rečenica prepisana iz prigodnog saopćenja OHR-a, niti je posuđena s početka milenija, kada je na Balkanu tinjao optimizam i vjera da će se užasi rata koliko-toliko sanirati ubrzanim rastom i razvojem, ekonomskim napretkom i iskoracima ka Evropskoj uniji. Ona je poenta jučerašnjeg pisanog obraćanja ministra spoljnih poslova Srbije Marka Đurića, koji je požurio da se među prvima izjasni povodom tri decenije Sporazuma nastalog u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson i potpisanog nešto kasnije u Parizu. Nije naodmet citirati poetski nadahnutog Đurića: “Dayton nije samo politički akt već simfonija mira, ravnoteže i poštovanja etničkih i nacionalnih prava, koja je omogućila da se iz pepela rata digne stabilna zajednica naroda. On nas uči da dijalog, a ne sukob, vodi ka prosperitetu. Srbija će nastaviti da gradi mostove sa Banjalukom, Sarajevom i međunarodnom zajednicom jer je naš zajednički interes u snazi Bosne i Hercegovine koja poštuje sve svoje dijelove.”

Milorad Dodik je bio i ostao ime za srpsku sramotu: istorija će ga pamtiti kao najvećeg srpskog izdajnika - izdajnika kojem od vlastite mizerije nije preostalo ništa drugo nego da vrijeđa. Nije ova rečenica prepisana iz neke od reakcija sarajevskih političkih partija, niti je posuđena iz saopćenja nevladinih udruga za ljudska prava spremnih da ustanu protiv svakog nastupa obojenog jezikom mržnje. Ona je poenta istupa univerzitetske profesorice Jelene Trivić, predsjednice Narodnog fronta. Da ne bude zabune, evo i njezinog objašnjenja: “Govor Milorada Dodika u kojem vrijeđa pripadnike bošnjačkog naroda samo je nastavak njegove retrogradne politike koja je najviše štete nanijela upravo narodu kojem on pripada - srpskom narodu.

Ovo nije samo govor mržnje nego i krivično djelo napada na ustavni poredak, jer su u ustavima i Bosne i Hercegovine i Republike Srpske jasno garantovana prava čovjeka i njegovo dostojanstvo. Ako cijelom jednom narodu kažete da smrdi, da su amebe i da svi kolektivno lažu, to više nije samo govor mržnje - to je napad na ustavni poredak i ljudsko dostojanstvo. Milorad Dodik je pogazio sve ono što jesu iskonske karakteristike srpskog naroda - čast, obraz, riječ, dostojanstvo, trpeljivost i ponos. Srpski nije vrijeđati, galamiti i bukati kako on to čini.”

A da je Dodik vrijeđanjem, galamom i bukanjem pogazio i vlastite granice raskošnog vokabulara, nema nikakve sumnje. Svojom je bahatom retorikom grubo nagazio i zvaničnu Ankaru, čijim se prijateljstvom i naklonošću voli pohvaliti srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, a ni našem osuđeniku iz Laktaša turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan nije (bio) mrzak, znao ga je (pred kamerama) proglasiti velikim državnikom. Prošlog ponedjeljka, u Istočnom Sarajevu, u čast svog kandidata za predsjednika RS-a na skorašnjim izborima, posegao je za brutalnom tvrdnjom: “Niko ne laže gore i više od Turčina”, pozivajući prisutne da mu se pridruže “da se suprotstavimo velikom muslimanskom nacionalizmu koji je pretvoren i reinkarnacija onog što se zove politički islam, koji nisu završili svoj posao ovdje”. I to sve kako bi - pazi sad! - spriječili “dodatnu islamizaciju” koju je prepoznao u drskosti onih što nisu iste vjere da kupe stan u Istočnom Sarajevu, kritizirajući i lokalne vlasti što ne prepoznaju - kao on - da se muslimani šire kao amebe.

Zbirka njegovih uvreda je mnogo duža, tolika da je i sam sklonio vlastiti nastup sa Instagrama, a o kakvoj reinkarnaciji je riječ, detektirao je Branko Todorović, direktor Helsinškog odbora za ljudska prava RS-a: “To je direktni poziv ekstremistima, šovinistima ili manje uračunljivim ljudima, poziv na fizički obračun, na napad, na ubijanje onih koji su označeni kao prijetnja. To je poziv na uništavanje drugih, označavanje tih ljudi kao egzistencijalne prijetnje i krivce za sve, političke, ekonomske i društvene probleme.” Todorović upozorava da se tako dodatno produbljuju podjele i nesigurnost, u ovom slučaju za Bošnjake u RS-u.

Bošnjake Dodik jako dugo uopće i ne pominje, u svojoj opsesivnoj potrebi da ih isprovocira i ponizi, pretvori u podanike (kako ih je također opisao tog ponedjeljka), lider SNSD-a negira bošnjački identitet, Bošnjake isključivo zove muslimanima, a vjeru zlorabi (“Pusti mi te priče isti smo ljudi, nismo ista vjera”). Da se ne libi najprimitivnijih obračuna, svjedoči i prijava koju je potpredsjednik Federacije BiH Igor Stojanović podnio zbog njegovog jezika mržnje, još prije pola godine, kada je novinarima ponudio rješenje svih problema u vraćanju muslimana vjeri svojih predaka, pa će BiH biti većinski srpska. Ne zna se u kojoj je fazi istraga, kao što je neizvjesna i sudbina prijava povodom posljednjeg istupa.

Tužiteljstvo BiH je obećalo proslijediti slučaj kolegama nadležnim u Istočnom Sarajevu, no pravosudna praksa je priča za sebe, puno su važnije nepodijeljene osude kojih u javnosti uistinu nije manjkalo. “Predsjednik treba da bude personifikacija kulture i dostojanstva svog naroda, a ne simbol prostakluka i vrijeđanja. Vrijeme je da se okonča era uvreda i podjela”, poručio je gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković i tako zaslužio da ga se Dodik u svom stilu sjeti na Euro Newsovom panelu Adria Summita u Beogradu, gdje je nastupio kao partijski lider skupa s predsjednikom SNS-a Milošem Vučevićem. Naš se osuđenik tom prilikom sjetio i svog nastupa dva dana prije u Istočnom Sarajevu, čudom se čudeći što mu se zamjera jer je citirao Njegoša?! Tako on pravda svoje uvrede, no s obzirom na to da je pravdao i Slobodana Miloševića i ponovio dobro znane stavove o Rusiji, SAD-u, EU, Nijemcima i visokom predstavniku u BiH, Stanivuković se ne mora sekirati - bio je u dobrom društvu. I Vučević je pomogao, pokušavajući manirom zabavljača dokazati prisutnima da se umije krstiti, istovremeno optužujući srbijanske studente i njihove profesore (“onu šačicu koja isteruje đake napolje”) da više vjeruju Severini nego patrijarhu Porfiriju.

Grigorija ni on ni Dodik nisu pominjali, ne uklapa im se u priču, no osim ružnog dojma koji su obojica ostavili, koketirajući sa prijetnjama (čak i vojnim) i u talasima ispaljujući opasne laži (Sarajevo gasi NSRS; Dodik je dobio sankcije jer nije pristao da Srbi budu nacionalna manjina u BiH; čitav svijet se bori protiv podjele na izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast; RS je najmanje zadužen država u Evropi; pod njemačkim uticajem muslimani i Hrvati se od pamtivijeka vataju za noževe), vrijedi primijetiti i relativno mlake aplauze odabrane publike.

Kad se Dodik vratio kući, stigla ga je možda i najvažnija osuda i negodovanje: oglasilo se Međureligijsko vijeće BiH stavom da niti jedan čovjek, a najmanje političar, ne smije na ovako pogrdan i uvredljiv način govoriti o ljudima druge vjere i nacionalnosti, kao što je to on učinio. Njegov skandalozan govor “predstavlja neoprostivu uvredu ne samo za muslimane i Bošnjake već svima nama”, pa pozivaju sve relevantne organe u državi da reagiraju “primjereno nadležnostima koje su im Ustavom i zakonima obaveza, te da adekvatno osude i ovu i slične izjave koje nastoje unijeti nove pod‌jele poput onih koje su devedesetih godina prošlog vijeka dovele do neželjenog rata i stradanja, a čije posljedice nastojimo svojim aktivnostima prevazići”. MRV je - da se zna - opet u punom sastavu, vratio se Hrizostom, aktivan je i očito riješen da i javno ustane protiv Dodikove zloupotrebe SPC-a.