Schmidtov poklon i briselska kazna

U kombinaciji promptne paranoične naciopatske reakcije vrha vlasti Republike Srpske i dobrodošlice, izražene u Federaciji (s izuzetkom, naravno, HDZ-ovog “mudrog” ustezanja od toga), prošli četvrtak je dobro protresao naš javni prostor. Očekivano, ali i u poluglasu traženo reagovanje šefa OHR-a Christiana Schmidta, praćeno minulih mjeseci dobrohotnim podsjećanjem na njegove bonske ovlasti, najzad je urodilo plodom: na plaćanje arbitražnog duga Viaductu, koji se sve više čini fantomskom firmom, stavljena je tačka, a pošto dug od skoro 120 miliona KM nije nimalo fantomski i dobro će uzdrmati RS, jer će biti plaćen njihovim (akcize na gorivo i putarina), a ne državnim parama, ne iznenađuje histerična reakcija, s prijetnjama sudskim postupcima, istragom protiv “turiste” Schmidta i koješta još, svojstveno običaju vrištanja onih koji su dovedeni pred zid.

U tom galimatijasu ogorčenja u RS-u i odobravanja iz Federacije, istog dana je, valjda iz razloga “sporog paljenja”, gotovo ispod radara prošla vijest koja nije manje značajna, štaviše - može za sve nas biti bolnija od one iz OHR-a: briselski dvori su nas, uz pripadajuće objašnjenje Marte Kos, komesarke za proširenje, ljubazno obavijestili da nam više neće gledati kroz prste i da su nas kaznili oduzimanjem 10 posto od 108,5 miliona eura, namijenjenih našoj zemlji do 2027. godine, jer smo probili sve moguće i nemoguće rokove za usvajanje Reformske agende i jedina smo zapadnobalkanska zemlja koja, eto, ne želi darovane pare.

Koliko god neshvatljiva bila prvobitna ignorancija ove briselske vijesti, već narednih dana je uspostavljen očekivan i logičan red stvari. Stišala se, osim u onome što će tamo biti nastavljeno ispod žita, frtutma iz RS-a, a u prvi plan je istureno ono što državi znači uskraćivanje 108,5 miliona eura. Kad se zna to da je, prema dostupnim podacima, 70 posto tog iznosa trebalo pripasti RS-u, mnogo lakše se razumijeva taj pravi red stvari. Uz dizanje goleme prašine zbog vijesti o zaduživanju Federacije na Londonskoj berzi za oko 700 miliona KM, na prvi pogled se može činiti manje važnim ono što se gubi briselskom kaznom. No, na svaki idući pažljiviji pogled, ipak se razaznaje mutna slika onoga šta znači to kad se državi u jednom danu izmakne oko 400 miliona KM i ode tamo gdje nije planirano - Viaductu, Centralnoj izbornoj komisiji za nabavku tehnologije za izbore 2026. i oduzimanje desetine očekivanih para.

Ta strana ove skoro horor-priče upućuje nas na onaj pogled na zadatu temu, u kome je već zamorno ponavljati da je ona vjeran odraz aktuelnih odnosa u vlasti, naročito državnoj, s jedne, te nova, ovog puta previsoka faktura za osmišljeno, plansko, dugovremeno naciopatsko sabotiranje države, njeno podlačko podrivanje i sve manje skrivano kočenje na evropskom putu, s druge strane. Onaj kome to nije jasno, mora se zamisliti nad sobom i, ako si želi dobro, potražiti stručnu pomoć ne bi li dokučio pravu sliku. I pridružio se onima kojima je jasno da smo kažnjeni briselskim potezom, a dobili poklon od šefa OHR-a, s iluzornim očekivanjem da će to doprinijeti smirivanju lopte.

Naročito zato što se potrčalo s tezom da je briselska odluka - šamar Vijeću ministara i njegovoj šefici Borjani Krišto. Kao da je to važnije od gorke istine da ćemo kaznu iskihati svi mi, zbog uskraćenih para, uz prijetnju novom, istovrsnom kaznom oduzimanja još 10 posto ako do 30. septembra ne bude usvojena Reformska agenda. Taj šamar, kao i uvijek dosad, nema nikakvog ni značaja, ni dejstva na one kojima je namijenjen, jer tako nešto ne djeluje na debelokšce i đon-obraze, koji od njega jedva da zabride, neće ih ništa koštati, niti će se zato samo počešati od nelagode.

Tako dolazimo do poente: odnos između kazne i šamara je ne samo zgodna naratorska figura, on je i pokazatelj izopačenog reda veličina u ovoj zemlji - uz sve pasjaluke, neznanje, greške, podlosti, ucjene, kaprice i gluposti, kojima naša politika i vlast odavno ključaju. Cijenu tog izopačenja plaćamo svi, a kad se, tu i tamo, desi neko upozorenje, opomena ili šamar onima koji tome kumuju, niti to oni osjete, niti za to daju pet para. Štaviše, nastavlja se, na sve teže podnošljivi način, a uz pomoć izvana i ovdje prisutnih stranaca, obilna proizvodnja fraza, proklamacija, demagoških uputstava i savjeta o tome da je ključ problema u rukama domaće vlasti, iako i oni sa kvocijentom inteligencije ravnim broju cipela koje nose - znaju da taj cirkus prave, istrajavaju na njemu i uživaju u svojoj iščašenoj moći, baš oni koji, navodno, drže u rukama taj ključ.

Zato i sada, nakon Schmidtovog poklona i briselske kazne, tako nešto još više gubi smisao i racionalnost. I samo otvara perspektivu novih kazni i novih šamara, s kojima se mirimo već decenijama. Uz vlast, koja nam nije ni pala s neba, a nisu je oktroisali OHR i Bruxelles. Ona je naša originalna nesreća, koju su izabrali mnogi od nas.