Schmidt odlazi, Izetbegović dolazi

Sve je, kažu, bilo spremno da se zvijezde poklope 26. maja i da se ovacijama - a kako bi drukčije - dan osnivanja SDA proslavi inauguracijom stranačkog kandidata za državno Predsjedništvo. Naravno, uz obećanje da - kako god izbori prođu - dinastija ostaje nedirnuta na partijskom tronu. No, onda je naoko mirno nedjeljno predvečerje ustalasalo upravo Oslobođenje: visoki predstavnik Christian Schmidt povjerio je nama i njemačkim kolegama iz Frankfurter Allgemeine Zeitunga svoju odluku da se povuče s mjesta šefa OHR-a. Nevjerovatno, ali onda su se upravo oni, koji niti jedan javni nastup ne puštaju bez začina kako je Schmidt suspendirao Ustav na 24 sata, e da oni ne bi bili u vlasti, raskukali, zabrinuli, isprepadali za državu i teškim verbalnim haubicama udarili po - pazi sad! - bošnjačkom članu Predsjedništva dr. Denisu Bećiroviću, ministru vanjskih poslova Elmedinu Konakoviću i našem ambasadoru pri UN-u dr. Zlatku Lagumdžiji. Šta reći? Ispostavilo se, kao i puno puta do sada, koliko je tim vajnim braniteljima bošnjačkih interesa Bosna i Hercegovina osnovno sredstvo za osvajanje vlasti i moći, poluga koja će kojekakvim zahiragićima obezbijediti da se narugaju čitavom narodu i svima nama, ismijavajući i državu i njezine institucije, jer je njemu bračni par dao mandat da s Ninom Raspudićem pregovara o unutarnjem preustroju BiH?!

I to je moguće u Sarajevu, gdje je SDA, skrivajući se iza desničarske antidejtonske udruge, organizirala proteste pred OHR-om, zamjerajući visokom predstavniku naklonost HDZ-u. Evo, ispunio im je želju i šta sad? Ne, naravno, nećemo se zanositi, nije Izetbegović sa svojim potrčcima što nude saborskom zastupniku iz susjedne Hrvatske megakantone presudio, nije čak dobacio ni do kapi koja je Schmidtu prelila čašu. Jasno je, naime, svima kojima je do ove zemlje stalo pod kakvim i kolikim je pritiscima OHR posljednjih godina. Njemačkom diplomati je očito najjasnije, jer su se koplja lomila preko njega i posegao je za potezom koji se očekivao oko izbora, procjenjujući da bez obzira na to koliko ovdašnji vladari nacija - a uvijek je o njima riječ - žele zaustaviti vrijeme dok ne ovjere tapije na naredni mandat, ono neumitno teče i od onih koji sebe predstavljaju znalcima geopolitike i preustroja svijeta očekuju se potezi koji će omogućiti - recimo - realizaciju Južne interkonekcije, donošenje zakona o državnoj imovini, aktivnosti oko Plana rasta za Zapadni Balkan, odluke - u konačnici - o tome da li ova zemlja zaista hoće pridruženje Evropskoj uniji ili ta EU obnovljenom savezništvu SDA i HDZ-a mrsi planove o porodičnom blagostanju.

Milorada Dodika namjerno izostavljam: on makar ne laže kako mu je stalo i do koga osim do njega samog, a ionako još od Valentina Inzka ukida OHR. Schmidt ga je maestralno dotukao, natjerao ga da klekne pred Sudom BiH, iskešira - za njega mizernu sumu - i otplati godinu zatvora, a onim enormnim, milionskim sumama koje je poslao preko okeana plati vlastitu scenografiju da ponizi i pljune Narodnu skupštinu Republike Srpske. U njoj se odrekao secesijskih planova, pride još i svojih funkcija, sve hvaleći novu američku administraciju, te praktično priznao ispravnost Schmidtovih poteza o poništenju SNSD-ovih zakona i obavezao se na poštivanje Ustavnog suda BiH. Schmidt je pak šutio i radio i nakon svojih pet godina može se vratiti kući svijetla obraza: nije uspio natjerati domaće aktere da ispune famoznih 5+2 i zatvore OHR, ali je mandat potrošio ispravljajući krive Drine i omogućujući institucijama ove zemlje da budu funkcionalnije nego što ih je zatekao: on je taj koji je nametnuo zakon da bi Memorijalni centar Potočari Srebrenica nesmetano i dostojanstveno radio, spasio je državu od bankrota u slučaju Viaduct, deblokirao državne finansije, podsjetio Vijeće ministara na obaveze spram sedam institucija kulture, praktično spriječio mandatno manipuliranje promjenom nacije i korak po korak doveo CIK do prilike za relevantne izborne rezultate. Sve u svemu: pokazao koliko mu je stalo do svih u BiH i našeg ljudskog dostojanstva, a što bi rekao Josip Juratović - ne mogu Njemačka i Schmidt nas beskonačno moliti da nama bude bolje, a mi jednako pokazivati kako to ne želimo.

Pred Vijećem sigurnosti UN-a ova zemlja nije - kako je to plastično opisao Emir Suljagić - bila na hastalu, već za hastalom. Dr. Bećirović je cijelom svijetu obznanio da Bosna i Hercegovina zna šta želi biti - moderna, funkcionalna, multietnička, ekonomski napredna i digitalna euroatlantska demokracija - i pritom nije zabio glavu u pijesak, već je s planetarne pozornice aktualnoj američkoj administraciji dao do znanja koliko je skandalozan angažman MAGA lobista na pomaganju Dodika u jurišanju na Dayton. To bi mu SDA možda i oprostila, da s njim nema najveći od svih problema: kriv je što je na prošlim izborima uvjerljivo isprašio Izetbegovića, a onda mu još i pokazao da zgrada Predsjedništva ne služi za međupartijske obračune već za povjereni mandat. Tako smo tek tri decenije nakon Daytona dobili Rezoluciju UN-a o genocidu u Srebrenici, uz zdušnu podršku enormne većine zapadnog svijeta i onog pravdoljubivog, do kojeg biseri SDA nisu dobacili u potrazi za ličnim talovima. Dr. Bećiroviću se ima šta prigovoriti: nije, nažalost, ostvario (ne)moguću misiju, konsenzus među Bošnjacima o minimumu zajedničkog interesa, onoj crvenoj liniji ispod koje nema pregovaranja, ma kako se zelenila zastava u koju se pregovarač (s)krio. Tu je na ispitu pala i IZBiH, svojim nekritičkim pokroviteljstvom jedne partije, ali i trojka, koja zbog koalicijskih slabosti, dijelom potkapacitiranosti, a najviše zahvaljujući nikšićarenju Vlade Federacije, nije uspjela pokazati koliko se lakše živi bez SDA tereta.

Vlada nije provela ozbiljne ekonomske reforme, navodno je podlegla ucjenama, nastavljajući SDA-ov obračun s privredom Federacije ili makar onim njenim dijelom koji se nije uklapao u dealove s Draganom Čovićem. Da li je bliska veza s HDZ-om preporučila Nikšića u postoktobarsko partnerstvo sa SDA ili je on tek karika u lancu, opterećen vlastitim malinarima, nebitno je: rezultat se pika. A kandidat Izetbegović miješa karte, zavisno od publike. Suradnicima se hvali kako će SDP-om pojačati partijske koalicijske kapacitete - one zbog kojih je SDA pauzirala mandat, ma koliko se horski upirala da za to optuži Schmidta - a regiju zabavlja trenucima iskrenosti, u kojima se čudom čudi kako je korupcija u režiji SDA dostižna, mada je mislio da su svjetlosnim godinama daleko!

Iznenađene ambasadore zapadnih zemalja uvjerava kako je s Dodikom i Čovićem u kontaktu, navodno znaju šta će čim pobijede na izborima, a birače tek čeka njegova priča kako oni napadaju BiH, a on će da je brani. Maxa Primorca i Heritage Fondaciju ostavili su ambasadoru Lagumdžiji, on je dovoljno sposoban (srećom) da se s njima nosi, no na državnog ministra spoljnih poslova i lidera NIP-a nasrću svim sredstvima. Konaković pak istrajava na euroatlantskim aspiracijama BiH, a usput nađe vremena da razbuca SDA-ove tajne paktove, notornog Zahiragića i drske planove o megakantonima. Tek kada mu je očitao državnu bukvicu, uzdanica bračnog para je pokušala demantirati samog sebe, ali ne i vlastite magaplanove u kojima je SDA-ov džoker za državni nivo. Izetbegovićev visoki predstavnik. Christian Schmidt se - i ostavkom - pobrinuo da OHR ostane i da dobijemo njegova nasljednika. Da pomogne BiH ako već nećemo sami sebi.