Schmidt mu je zaista baksuz
Očekivana ili ne, tek drugostepena presuda u slučaju Dodik i Lukić morala je biti donesena iz najmanje dva razloga - Milorad Dodik se žalio na prvostepenu, kojom je i osuđen na godinu zatvora i šest godina zabrane političkog djelovanja, a žalilo se i Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine, ponajviše zato što je Miloš Lukić, v. d. direktora Službenog glasnika Republike Srpske, oslobođen. Tako da su sve naknadne reakcije - uključujući i one koje dolaze iz Srbije, kao i izjava Viktora Orbana, sva tamburanja kako ne priznaju odluku Suda BiH i njegovog Apelacijskog vijeća, posve bespredmetni. Ne samo zato što se vodeći političari iz okoliša direktno miješaju u unutarnje stvari naše zemlje već prvenstveno zato što impliciraju da bi i Aleksandar Vučić i njegove papigice, jednako kao i mađarski premijer priznali presudu samo i ako bi ona bila u korist političara za koga navijaju! Vrhunac licemjerstva su tvrdnje kako je presuda nedemokratska?! Šta to uopće znači?
Sudovi se ravnaju po zakonima, a ovaj naš, državni - koji Dodik priznaje samo kad njemu odgovara - upravo je prema vođstvu RS-a iskazao višak fleksibilnosti, maksimalno izlazeći ususret trojcu na čijem je čelu opet Dodik i bukvalno pokazujući naklonost političarima. Nema ni mjesec da se lider SNSD-a ukazao pred Sudom BiH u večernjim satima uoči vikenda i čas očas je za njim ukinuta potjernica, raspisana zato što se nije htio odazvati Tužiteljstvu BiH zbog otvaranja istrage za antiustavno djelovanje entitetskog predsjednika, premijera i predsjednika Narodne skupštine.
Proces koji tek treba početi. Nakon Dodika, isti je postupak ekspresnom brzinom primijenjen i na njegove poslušnike Radovana Viškovića i Nenada Stevandića, no tada nikom od njih nije zasmetao ni Sud ni Tužiteljstvo, a ni to što direktor OSABiH nije Srbin, iako je Almir Džuvo taksiranjem Dodika prilično degradirao i vlastitu poziciju. Sada može biti zadovoljan, ni kriv ni dužan krunski je dokaz da pravosnažno osuđeni itekako uvažava državne institucije, a u prilog mu ide i besjeda srbijanskog predsjednika koji se sažalio nad Dodikovom naivnošću upravo zbog ovog vozanja.
I na vanrednom obraćanju, koje je uslijedilo nakon što je drugostepena presuda odaslana, advokat osuđenika najavio je žalbu Ustavom sudu BiH, od koga će - veli Goran Bubić - zatražiti i privremenu mjeru, a sve s ciljem ne bi li se odgodilo napuštanje fotelje. Ko je pažljivije gledao i slušao, morao je primijetiti nekoliko momenata koji su nedvosmisleno potvrdili da su i priče o ugroženosti Srba i RS-a obične floskule kojima se želi prikriti bit, nakačenost na državne jasle i moć koju funkcija nosi. Mi smo provjeravali, reče Dodik vanredno, ja mogu ostati predsjednik SNSD-a! Zakon je jasan: zabrana političkog djelovanja odnosi se na sve što ima bilo kakve veze s budžetskim finansiranjem, pa odjednom insistiranje na zabrani finansiranja svih stranaka u entitetu RS dobija drugu dimenziju. Čini se da se Dodik - zlu ne trebalo - blagovremeno pripremao za osuđujuću presudu, što bi objasnilo i to da ova odluka još nije u primjeni. A više od svake riječi govori njegov pogled kojim je ošinuo Željku Cvijanović, članicu Predsjedništva BiH, koja dajući podršku voljenom partijskom predsjedniku, očito nije iskazala dovoljno pijeteta prema žrtvi, već je skoro radosno uskliknula kako će SNSD nastaviti dalje.
Mene je pak fascinirala neskrivena opijenost ambicijom koju je osuđenik demonstrirao najavom nove platforme koju će spremiti u narednih šest godina! Prosta računica kaže da Dodiku kazna ističe 2031, što znači da se on sprema za lokalne izbore 2032. godine! Kad je valjda i sam skontao šta je rekao, požurio je da se brže-bolje ispravi: on se nada da tada neće biti Bosne i Hercegovine. Pa, na tim nadanjima on jaše već desetak godina, lažući sve redom, kako kad i ko na to pristane, i istina je da svi ispaštamo - on je taj koji sustavno blokira evropski put BiH, on je taj koji svojim inaćenjem cijelu zemlju drži na repu Balkana - ali je također istina da su njemu i njegovim najbližim, što porodici, što prijateljima, što suradnicima, imovinski kartoni postali prave brošure.
Zbog njih je, uostalom, čitav spektar firmi iz RS-a završio na crnoj američkoj listi, na što se - u konačnici - referira i njegov drug Orban, slavodobitno konstatirajući kako Dodik nije pao zbog korupcije, već zato što nije sproveo određene odluke koje su došle iz EU.
E to je tek šok i nevjerica, više čak i od najave historijskog saveza sa Srbima, ma šta to značilo. Tim prije što se Mađarska - za razliku od Dodika - Evropske unije ne odriče, a on je, čuli smo ga, rezolutno najavio kraj svakog entitetskog učešća u evropskom putu BiH. Iako to nije prvi put, kadgod Dodik izjavljuje ljubav Putinu i Rusiji, on iskoristi i priliku da ispljuje i izvrijeđa Evropsku uniju i još to podeblja vlastitim stavovima o mrskom Zapadu, sada je karte nešto drugačije izmiješao.
Naime, prebacujući krivicu i odričući se vlastitih nedjela, tiradu je započeo sa svojom najdražom metom, bivšim američkim ambasadorom u našoj zemlji Michaelom Murphyjem, no čim se prisjetio da je samo koji čas ranije najavio kako će i on i (ošinuta) Željka pisati pisma novoj Trumpovoj administraciji, sva je oružja i vokabular uvreda okrenuo na Luigia Sorecu, šefa Misije EU u BiH, i evropsku komesarku za susjedstvo i proširenje Martu Kos. Sve, dakle, što je koliko jučer važilo za SAD, sada važi za zvanični Bruxelles i Veliku Britaniju.
Evropa je - na Dodikovoj skali omraženosti - zamijenila i Christiana Schmidta, koji se prometnuo u baksuza. Ako ćemo pravo, i izbaksuzirao mu je kraj. Pragmatični Nijemac, koji se od samog dolaska bori bukvalno protiv svih i nikome nije prav, pokazao je da je riješen mandat posljednjeg visokog predstavnika u ovoj zemlji završiti u korist ljudi i demokracije. On je - šta god ko rekao - najmanje kriv što se političari neće i ne žele dogovoriti, a redovito im je davao i prilike i apelirao na njihovu odanost narodima u koje se svako malo zaklinju. I djelovao tek onda kada su sami prokockali sve šanse. Kad se crta podvuče, samo onom Vučićevom namjesniku u premijerskoj fotelji Srbije može biti “simptomatično da je presuda objavljena u trenutku kada Srbija i RS obilježavaju tri decenije od Oluje”, pa je još tumačiti kao dokaz kako “nekom smeta jedinstvo srpskog naroda”. Valjda još nije naučio da je srpski svet populistička mantra njegova šefa, onog istog kojem Schmidt ne smeta i koji se i ovih dana i javno prisjeća srbijanskog potpisa na Dayton. Uostalom, Dodikovi najdraži saveznici - Hrvatska i Čovićev HDZBiH - nemaju problem s presudom, valja je provesti.
Zato je najpragmatičnija reakcija ona koju je sublimirao Igor Crnadak, PDP-ov poslanik u NSRS-u, koji se - osim što ne pristaje da iko identificira RS sa jednim političarem - oštro protivi zagovaranju bojkota izbora, neminovnih kada CIK oduzme Dodiku mandat entitetskog predsjednika. Imamo li pravo da ovom režimu “poklonimo” još jednu godinu, pita on, ne pristajući da se preko noći zaborave svi namješteni tenderi, prointeri, kumove zgrade, kuće u Portorožu, vile na Dedinju, namjerno izgubljene arbitraže, uništena javna preduzeća, mladi ljudi koji su pobjegli odavde, poremećen sistem vrijednosti i druga teško popravljiva šteta nanesena društvu u Republici Srpskoj.
I zaista, koliko se god Dodik upinjao da presudu preinači u kaznu za RS, entitet je - kao i cijela BiH - u kazni s njima u vlasti. Ovo je prilika da cijela zemlja pokaže da može drugačije i ubrza svoj evropski put, uhvati posljednji vagon zadnjeg voza za Plan rasta i onu milijardu koja - i umanjena deset posto - ide u projekte namijenjene svima, a ne samo nekima. Uostalom, ti su neki, najsličniji Dodiku i dokazani kočničari puta u EU i svakog napretka.