Sarajevo (ne) pamti
Vildana Selimbegović kolumna - Smrt fašizmu/
U petak je na sarajevskom groblju Bare sahranjen Žarko Papić. Posljednjem ispraćaju, iako je porodica zamolila za tihu sućut, prisustvovali su najbliži prijatelji i suradnici, a od Žarka su se oprostili kolega s Internacionalne akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine prof. dr. Osman Sinanović i prof. dr. Enver Kazaz. Mediji su listom Žarka ispratili koristeći upravo biografiju Akademije čiji je i potpredsjednik bio, ističući i njegov društveni angažman kojem smo svi svjedočili: bio je, naime, dobar i otvoren sugovornik za najbolnije ovdašnje teme, pa su ga novinari s razlogom tražili. Zato se i neću puno zadržavati na Žarkovoj impresivnoj biografiji: rođen u Sarajevu (1947), s 22 godine završio Ekonomski fakultet u Beogradu, magistrirao u 25. i doktorirao dvije godine kasnije. Uz rad na Institutu za ekonomsko investiranje u Beogradu, angažirao se na Ekonomskom fakultetu u Novom Sadu, gdje je bio profesor, bio je ministar u republičkoj vladi Srbije, potom generalni direktor jugoslavenskog Zavoda za planiranje i član Saveznog izvršnog vijeća, a onda i ambasador. Rat ga je zatekao u Parizu, gdje je već dvije godine bio šef Delegacije SFRJ pri OECD-u. Svoje neslaganje s tadašnjom politikom iskazao je napuštanjem ambasadorske ugode i naredne četiri godine proveo kao konsultant OECD-a, da bi nakon Daytona odabrao Sarajevo, gdje je do smrti bio na čelu NVO Inicijative za bolju i humaniju inkluziju. Za impozantnu zbirku knjiga, brojne radove objavljene u referentnim časopisima, političke, ekonomske i društvene analize pisane za Le Monde, El Pais, L’europa Ritrovata i naše Oslobođenje, naprosto nema prostora ni u mnogo većem novinskom tekstu, kao ni za brojne konferencije, projekte, gostujuća predavanja i zbirku međunarodnih priznanja i nagrada.
Čitajte kolumne Vildane Selimbegović:
Žarko je na bolji svijet ispraćen notama “Bilećanke”. S razlogom. Antifašizam mu je bio u krvi. Otac mu je bio vijećnik Trećeg zasjedanja ZAVNOBiH-a, stric partizanski ilegalac, on sam čitav svoj život posvetio je društvenoj inkluziji i ljudskoj ravnopravnosti. Mogao se, kao vrhunski ekonomski strateg, ograditi brojkama i manjem krugu razumljivim jezikom, no njegova je veličina - da ne kažem misija - bila jasno i glasno ukazati na probleme i ponuditi rješenja. Tako je razumijevao zadaću angažiranog intelektualca i odazivao joj se i na domaćoj i na regionalnoj i na međunarodnoj sceni. Ne štedeći sebe. Uostalom, u opsjednuti glavni grad BiH ušao je 1995, doputovavši iz Pariza s Ivanom Đurićem na drugu Skupštinu Srpskog građanskog vijeća, na koju je stigla i delegacija iz Beograda okupljena oko Ivana Stambolića: koliko su god bile jake poruke odaslane u svijet o karakteru rata vođenog protiv Bosne i Hercegovine, koliko je god bio važan ovaj skup kao šamar tadašnjoj politici Slobodana Miloševića, još je i veća bila vjera u BiH i njezinu spremnost i sposobnost da uprkos svemu i svima živi svoju zavnobihovsku ideju. Što ga je u konačnici i dovelo u postdejtonsko Sarajevo. Ovdje se, u ovom gradu, Žarko Papić istrajno zalagao za Bosnu i Hercegovinu, saučestvovao u timu koji se izborio za historijsku odluku Ustavnog suda BiH o ravnopravnosti Bošnjaka, Srba i Hrvata, kao i svih građana BiH na cijeloj njenoj teritoriji. Dokazujući zapravo da dejtonski okvir može biti i u korist ove zemlje i svih njenih ljudi.
Briljantno je analizirao uzroke i posljedice velike finansijske krize 2008, njezin domino efekat i mogućnosti Balkana, umio nas podsjetiti na razloge nastanka famozne sintagme dužan k’o Grčka, kako bi nam objasnio razloge i načine evropskog reagiranja na dužničku krizu u Atini, na zloćudnu politiku Milorada Dodika upozoravao među prvima, objašnjavao nam uspone i padove rusko-srpskog prijateljstva, crtao karakter Vladimira Putina, savršeno slažući mozaik autokracije i moskovskog srljanja u rat, dočaravao nam - na ivici špekuliranja - dijaloge vođene u Kremlju prilikom Dodikovih brojnih posjeta, raščlanjivao nam kineske puteve, zvaničnom Zagrebu javno zamjerao miješanje u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine, politiku Aleksandra Vučića secirao do potpunog ogoljenja, razotkrivao nam opasnosti srpskog sveta kako za BiH tako i za Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju pa i Sloveniju, bio prvi koji je alarmirao međunarodnu zajednicu zainteresiranu za jugoistok Evrope da je taj svet praktično institucionaliziran, a ambiciju nacionalnog savjeta Srba, formiranog na Saboru, da se prazniku državnosti Srbije pridruži i RS, nazvao simboličnim ujedinjenjem, što je - podsjetio je - direktno kršenje međunarodnog prava. Iako već ozbiljno bolestan, skupio je snagu da izbore u Srbiji interpretira kroz istu onu prizmu suzdržanih, za kojom su beogradske vlasti i SNSD-ova RS vrhuška posezali predstavljajući rezultate glasanja u Generalnoj skupštini UN-a o Rezoluciji o Srebrenici.
Sve bi to bila muzika za sarajevske uši da prof. dr. Žarko Papić nije bio elementarno pošten i hvatao se ukoštac i sa domaćim problemima. Istim onim argumentiranim umijećem kojim je opisivao srpski i hrvatski nacionalizam, ukazivao je i na bošnjački. I zbog toga davno dospio na ovdašnje liste nepoželjnih, koje ne tvore samo nacionalisti svih provinijencija već i oni koji se kite građanštinom, u ime koje se na najbrutalnije načine obračunavaju sa neistomišljenicima i svim onim koji se zalažu za dijalog i poštivanje drugog i drugačijeg. Bio je jedan od rijetkih koji je prepoznavao i čaršijske potrebe za obračunima sa vascijelim svijetom koji tobože nije najjasnije stao uz žrtve genocida: ovdašnjim nacionalistima to je trebalo koliko zarad kakofonije iz koje jedino oni profitiraju, toliko i zarad rušenja svega što se pravednošću i zalaganjem za nju zove. Dosljedni borac za zavnobihovsku BiH, nije pristajao na iluzije multietničnosti, već je umio podsjetiti i na poražavajuće rezultate popisa koji su u glavnom gradu BiH ubilježili jedva sedam posto nebošnjaka, nije želio saučestvovati u populizmu, svoju odanost ideji Bosne i Hercegovine dokazivao je živom riječi, upirući prstom na anomalije i čuvanjem simbola ovdašnje multietničnosti. Kada se svojevremeno njegov prijatelj i nekadašnji beogradski saborac Bogić Bogićević povukao od kandidature za gradonačelnika Sarajeva, podsjetio je kako simboli i postoje za neka bolja vremena. Ovim se i to gasi, rezignirano je konstatirao. I bio u pravu. Zaglušujuća šutnja povodom njegove smrti upravo to dokazuje.
