Sarajevo je Grad

Narativ o Sarajevu, kakav god on bio, stvaraćemo mi, koji ovdje živimo, a neće ga stvarati tajne i javne službe Srbije, njihovi simpatizeri u raznim sferama života, pa tako i onog akademskog, kao što je to slučaj sa slučajem njemačke istoričarke Marie-Janine Calic. Imao sam jednom tu nesreću da sam na Sajmu knjiga u Leipzigu bio učesnik okruglog stola koji je ona moderirala. Bilo je nešto na temu Jugoslavije i kulture, ali znam da mi je postavljala saboterska pitanja, koja ni ja ni publika nismo razumjeli.

Da ne kažem kako je pričala s drugim učesnikom kada bih ja odgovarao na njena nesuvisla pitanja, pokazujući time elementarnu nekulturu i nepristojnost. Znam i da sam tražio od jarana, Rumuna, koji me i zvao na taj okrugli sto, da ako može izabere nekog drugog da moderira, ali bilo je kasno, poziv eminentnoj istoričarki je bio odapet.

Taj specijalni rat koji se vodi već decenijama protiv Sarajeva usmjeren je samo u jednom pravcu da pokaže ono što je i Radovan Karadžić tvrdio, a što iz dana u dan tvrdi Milorad Dodik, kojeg je trojka “smijenila” tristo puta, a on stalno sve jači i jači, da je Sarajevo grad lažne tolerancije, otvorenosti i da nije nikakav evropski Jeruzalem etc.

Gluho bilo, ne daj Bože da je Jeruzalem, jer je taj grad aparthejdska tamnica za palestinski narod. Ali znamo na šta je ciljao fašista, pjesnik i psihijator (kako ga je zvao Marko Vešović), kao što znamo šta Dodik i cijela svita, bratija srpskih fašista stalno kroz usta provlače, kako bi opravdali ubijanje jedanaest hiljada civila (11.000) ovog grada tokom perioda 1992. do kraja 1995. Ciljao je na prirodno (organsko, vjekovno) bratstvo i jedinstvo građana Sarajeva, na nešto što zlikovac takvog ranga nije mogao da razumije, pa je žvrljao pjesme “o silasku u gradove da bije gadove”. Divljak mrzi ono čega se boji, i želi to da uništi.

Neki dan sam prolazio obalom i vidio Aškenasku sinagogu (u kojoj je sjedište Jevrejske zajednice BiH), a iza nje se sunce probijalo kroz depresivne zimske oblake, i bilo mi je drago što sam nanovo vidio ljepotu sinagoge i svega onoga što ona predstavlja. A ona simbolizira sve ono što zlikovci s brda nisu mogli uništiti, predstavlja jednu šaru, vrlo bitnu, na ćilimu koji zovemo Bosnom i Hercegovinom. Predstavlja sve ono što zlikovci (pogledati dokumentarni film Pawela Pawlikowskog “Serbian Epics”) nisu mogli dohvatiti mačem i ognjem, da zatru sinkretizam i fluidnost identitetâ ovog grada, i cijele zemlje.

Njihov cilj, kako onda, tako i sada (naravno, drugačijim sredstvima, kako to postfašisti već namazano rade), jeste da Sarajevo konačno pokažu sebi i svijetu kao tamni vilajet (baš onako kako “uglađeni” rasista Zoran Krešić, miljenik fine gradske raje, stalno Sarajevo i naziva). Da pokažu “prevaru” koju mi ovdje strpljivo gradimo stoljećima, da slažu sebe, kako smo mi uzrok naših nevolja i patnji, da nas ubijede jednom i za svagda da prihvatimo krivicu, kao žrtve koje su zaslužile ratne zločine i genocid.

Znamo da je bijeli, kršćanski svijet Evrope bio to sve prihvatio tokom početka i dobrog dijela rata, odnosno agresijâ na našu zemlju. Tako im se uklapalo u infamoznom citatu o “bolnoj i mučnoj rekonstrukciji kršćanske Evrope”.

Radovan Karadžić i Ratko Mladić, plus centralno zlo iz Beograda, bili su izvođači prljavih radova (die Drecksarbeit, kako za izraelsko bombardovanje Irana reče njemački kancelar Merz, da Izraelci rade prljavi posao za Evropu i Zapad). Toliko dobro su uradili taj posao da ih bijeli kršćanski fundamentalisti graviraju na puške kojima žele ubijati (i ubijali su) muslimane i druge migrante u svojim zemljama, kako bi spriječili “islamizaciju” čistokrvnog kršćanskog svijeta.

Po tome su Sarajevo, Prijedor, Srebrenica, Višegrad, Foča, Zvornik i druga mjesta stradanja i bola bili samo lakmus papir za buduća razaranja i ratove, kojima danas svjedočimo svake minute na ekranima naših uređaja.

Tome svemu smo se mi usprotivili, a da nismo tada imali pojma o čemu se radi. Digli smo se na borbu za biološki opstanak, pa onda dolazi sve ostalo. Između tog ostalog, borili smo se za ideju Bosne (i Hercegovine) koja će u sebi podrazumijevati ono što smo gradili stoljećima, našu raznolikost, bogatstvo kulture, jezika, dijalekata, običaja, folklora, književnosti, slikarstva, muzike, svega onogo što jedan prostor čini specifičnim i zanimljivim. Borba protiv ove zemlje i njene posebnosti se nastavlja, sada drugim sredstvima, kako to mudro rade susjedni postfašisti. Ta borba će biti neuspješna ukoliko se ne budemo borili kao što smo to radili tokom rata.

Naravno, nismo ni mi baš nenamazani, borba drugim sredstvima, kulturom, pisanjem, umjetnošću, svime onim što mene i tebe razdvaja od onog ko je zapalio zgradu Vijećnice. Ta razlika mora postojati. Postojala je u ratu, postoji i sada.

Jedini razlog zašto Aškenaska sinagoga nije zapaljena tokom rata jesmo mi sami, mi koji smo se borili protiv fašizma s brda. I ne samo ta pseudomavarska građevina ni njen značaj, nego sve što ovaj grad u sebi sadrži, a sadrži nevidljivi element koji i fašisti i postfašisti neizmjerno mrze. To je činjenica da je ovaj grad nebeski, nevin, nedodirljiv (i dan-danas) u odnosu na sve glavne gradove koji ga okružuju, na zemlje odakle su dolazile vikend ubice i palikuće da se goste patnjom ovog grada.

Pisac ovih redova je daleko od bilo kakve idealizacije Sarajeva, jer je autor nekoliko stotina kritičkih tekstova o ovom društvu i gradu.

A vi pucajte, mi ćemo uvijek držati svoj čas. Mi smo partizani, bili i bićemo, a vi se slobodno tagujte kako vam paše.