Samo je Aleksandar Veliki osvojio Iran
U nedjelju je 47 godina od Iranske islamske revolucije, a danas su najavljeni neposredni iransko-američki razgovori o odricanju od nuklearnog naoružanja kao glavnog uslova predsjednika Trumpa da zaustavi američku armiju, koja već danima očekuje njegov mig da se sruči na Iran.
Malo je Iranaca kojima je do slavlja, a njihovim istinskim prijateljima u svijetu do toga da im čestitaju što su dočekali, eto, gotovo pola vijeka od svrgavanja monarhije Pahlavi. Pošto se ubrajam među takve, kako da prešutim bol i očaj roditelja čiji su sinovi, a bilo je dosta i kćeri, usmrćeni za samo dvije noći protesta prošlog januara. Službeno ih je stradalo 3.117, ali bar dvostruko više i po najstrožijim procjenama. Po mojim računicama, nije ni izdaleka toliko mladosti izginulo u protestima pred pobjedu revolucije. A u nekima sam učestvovao s Irancima kako bih se uvjerio u veličinu takvog historijskog pokreta masa. Na sam dan revolucije, 8. februara 1979, gledao sam kako u dvorištu kasarne Lavisan na sjeveru Teherana posljednji vojnici monarhije polažu puške pred noge i pridružuju se narodu.
Nema sumnje da su u januarskim protestima Iranaca zbog neizdrživog ekonomskog stanja prste uprljali i Mosadovi agenti, ali nije valjda na hiljade protestanata moglo podleći njihovom uplivu. Pogotovo što se procjenjuje da je većina poginulih imala između 16 i 18 godina. Takođe je teško povjerovati da su predsjedniku Trumpu smrt te mladosti i najava javnog vješanja pokretača nereda bili glavni motivi prijetnje da će ponovo pokušati da obori režim u Teheranu. I ptice na grani znaju da je nezavisnost, a posebno nepotčinjavanje geostrategiji Amerike, bio najveći trn u oku manje ili više svih Trumpovih prethodnika od pobjede Islamske revolucije.
U Iranu proteklih dana vladaju muk, napetost i neizvjesnost. Moji iranski prijatelji, koji nisu pobjegli od revolucije, nego rade po svijetu, kažu da je njihova rodbina u zemlji, s kojom ponovo imaju kontakt, dobro, da je mirno. Jednom su rekli da ne znaju šta donose ne samo naredni dani nego sati. U svijetu se, takođe, nagađa i komentariše, a sve su oči uprte u Bijelu kuću, šta će, kako mi reče jedan od njih, “učiniti onaj čovjek žute kose”. Amr Hamzawy i Sarah Yerkes iz Carngie Endovementa pišu da “prijetnja vojnom akcijom protiv režima sukobljenog s unutrašnjim nemirima vodi jačanju njegovog autoritarnog ponašanja prije nego njegovoj umjerenosti. Radeći s postojećim strukturama moći, koliko god nesavršeno, kako bi se ohrabrila njihova postepena reforma, možda će biti frustrirajuće i sporo, ali ostaje najuvjerljivija opcija unapređenja interesa SAD-a i izbjegavanja drugog kruga kolapsa, represije i regionalnog prelijevanja”. Michael Young podsjeća na viziju Baracka Obame, koji je, u vakuumu nastalom poslije povlačenja SAD-a sa Srednjeg istoka, vidio neizbježnu ulogu Irana, pa je ohrabrivao njegovo dobrosusjedstvo sa Saudijcima i doveo ga do potpisivanja znamenitog nuklearnog sporazuma. Nažalost, kaže, “Obamina vizija se sukobila s onom Izraela i njegovih pomagača u SAD-u”, koji su se suprotstavljali uspostavljanju balansa moći u regionu u kojem bi bilo mjesta za Iran. “Pod obojicom, Trumpom i Bidenom”, smatra Young, “zamjena za američko dezangažiranje bila je priprema Srednjeg istoka za američko sponzorirani Pax-Israelica. Nikad to nije bilo jasnije kao nakon izbijanja rata u Gazi 2023.”
Jedan od rijetkih glasova stigao je iz Irana. Gholamali Soleimani, profesor na Univerzitetu u Teheranu, dao je intervju bosanskohercegovačkom novinaru Belminu Heriću, u kojem je nastojao da dadne uravnoteženu sliku zbivanja u Iranu, posebno u svjetlosti januarskih nemira. Sve to s pravom stavlja u okvir hibridnog ratovanja usmjerenog na obuzdavanje Irana i nametanje željene hegemonije. On objašnjava više nego što opravdava ispoljeno nasilje u protestima iranskim teokratskim pravom prema kojem su “Božji neprijatelji” oni koji izazivaju nered na Zemlji, odnosno koji oružanim ili terorističkim akcijama ugrožavaju nacionalnu sigurnost i javni red. Pa ukazuje na dvostruke standarde Zapada: “Kod kuće se svaka prijetnja nacionalnoj sigurnosti strogo kažnjava, ali na međunarodnoj ravni koriste medije i ljudska prava kao instrumente kojima vrše pritisak i slabe nezavisne zemlje”. Soleimani priznaje da nije lako odrediti granicu između mirnog protesta i oružane pobune. Pozivajući se na međunarodno pravo i iskustvo, čak i na Maxa Webera i Charlesa Tillyja, on akademskim jezikom nastoji objasniti da je suočavanje s oružanim ili separatističkim nemirima 2026. strukturna nužnost za svaku državu.
Može se, dakle, objašnjavati ovako i onako, ali opravdanja i praštanja nema za tolike žrtve. Ništa njihovim porodicama ne znači odustajanje od smrtne kazne jednom od demonstranata. Da je izvršeno, možda se ne bi predsjednik Trump više kolebao da li da pusti ubitačnu eskadrilu na Iran, kao prošlog juna, nego bi taj Irfan Soltani mogao postati nova Mahsa Amini, čija je smrt 2022. pokrenula novi talas protesta protiv vlasti. Ovako, još se čeka kako će proći ovaj petak i šta će donijeti naredni dani. Predsjednik Trump svaki dan izrekne poneku prijetnju vrhovnom vođi Irana, ajatolahu Hameneiju. Očekivalo se da bi i on danas mogao pristati na odustajanje od obogaćivanja uranija i čak njegovo premještanje u Rusiju. Njegova je teorija da nastavak obogaćivanja ne vodi proizvodnji nuklearnog oružja, nego nuklearne energije potrebne svakoj zemlji. On, ipak, ne dozvoljava inspekciji Međunarodne atomske agencije da provjeri koliko je premašen postotak obogaćivanja uranija. Vjerovatno dvadeset, a po nekim i šesnaest posto, od 3,7 na koliko se Iran obavezao u sporazumu iz 2016. Taj, možda najveći uspjeh Baracka Obame izvan Amerike, nakon kojeg su Iranu skinute neke važne sankcije, predsjednik Trump je poništio u prvom mandatu, zahtijevajući da se pregovara o novom, koji ajatolah Hamenei sve do danas odbija.
Tvrd je Trump, on nameće svoje uslove cijelom svijetu, a ne samo Iranu. Ali i Hamenei je tvrd orah. Tvrđi i od samog Imama Homeinija, vođe Islamske revolucije, čiju bi odlučnu zabranu proizvodnje nuklearnog oružja njegov nasljednik trebalo da smatra i poštuje kao fetvu. Da, u pravu se Iranci kad kažu kako i njihova zemlja ima pravo na takvo naoružanje, koje posjeduje već toliko država, a prije svega Izrael, u kojem se na Iran gleda samo kao na egzistencijalnu prijetnju. Ali svijet je takav danas, Amerika nikad nije toliko čvrsto odlučila da na Srednjem istoku pomogne uspostavljanju Pax Israelica. A za sam Iran, nije mu zapadni svijet bio naklonjen manje ni 1988, kada je morao pristati da okonča rat s Irakom, najduži u prošlom vijeku, kojim je i tadašnja Amerika, ali i Evropa, namjeravala da poništi Islamsku revoluciju, a umjesto imama Homeinija ponovo instalira šaha Mohameda Pahlavija, kao što sada pokušava da dovede u Teheran njegovog sina. Taj se princ Reza, koji je dobio ime po djedu, nešto ušutio ovih dana. Valjda je shvatio da ga malo ko od Iranaca očekuje iako im je poručivao da će se za nekoliko sati pojaviti u Teheranu. Ne čita više ni poruke koje mu piše i došaptava tim Trumpovih savjetnika, među kojima ima i jedan istaknuti Mosadov čovjek.
Možda bi način na koji je imam Homeini prihvatio da se okonča rat sa Irakom mogao poslužiti kao pouka ajatolahu Hameneiju koji se suočava s novom prijetnjom nastavka 12-dnevnog rata, koji su SAD i Izrael poveli prošlog ljeta. Bio sam u Teheranu tog 20. avgusta 1988. i po dužnosti posla morao pratiti šta se sve događalo dok se oko dva popodne na TV ekranima nije pojavio imam Homeini. On je, očito skrhan, samo kratko rekao da je morao popiti “čašu otrova” i pristati na mir. Kao i danas, u Teheranu su se osjećali napetost i očekivanje važne odluke vođe revolucije. Kolega Rumun, a obojica smo bili zamjenici ambasadora, ili diplomatskim terminom Number 2, došao je u jugoslovensku ambasadu zadihan da mi kaže da je Homeini pozvao kod sebe najvažnije ljude zemlje. Javili smo u Bukurešt i Beograd da se sprema neka odluka kojom bi mogao da se završi rat. Tako se i dogodilo, imam Homeini je svoju odluku izrazio simbolikom koju često ne razumiju, ili neće da razumiju, ljudi koji ne poznaju iransku kulturu. Na masovnim mitinzima Iranci uzvikuju “Marg bar Amerika!”, što se bukvalno prevodi kao “Smrt Americi”. Ali sam tek tamo shvatio da je i “Marg bar šah!”, kako su uzvikivali pred revoluciju, značilo “Dolje šah!”, pošto niko tada nije želio da ubije posljednjeg monarha, nego su svi bili sretni kad su ga mirno ispratili u egzil.
Kasnije sam saznao kako je Homeini prihvatio da popije “čašu otrova” kad su mu najbliži saradnici, prije svega predsjednik države Hašemi Rafsandžani, predočili stanje nacije nakon osam godina rata u kojem je izginulo najmanje pola miliona iranske mladosti, a troškovi odbrane od najezde Sadamove armije i raketa iznosili oko 600 tadašnjih milijardi dolara. “Narod je ispaćen, gladan, ne možemo nastaviti”, rekao mu je Hašemi. Imamu Homeiniju je, otkako je poveo Islamsku revoluciju, Iran kao nacija bio ispred vjere kojoj je do smrti predano služio. Ne bih rekao, a tako kažu i moji iranski prijatelji, da isto misli njegov nasljednik, ajatolah Hamenei, koji se više priklonio radikalnom, krućem krilu teokratskog sistema koje je zavladalo Iranom nakon Homeinija. I koje je sprečavalo, pa i gušilo svaki masovniji pokret protiv vlasti čiji je zahtjev bio reformiranje sistema.
Ima još nešto na što me ova iranska neizvjesnost podsjeća, a što predsjednik Trump ne može da shvati. Od iskona je Irancima bio dovoljan Iran, nisu posezali za osvajanjima drugih naroda ili država u savremenom svijetu, pa ni Izrael im ne bi smetao da u njemu ne gledaju prijetnju svom uništenju. Iranci nikad ne bi prvi napali Izrael, ni uprkos tome šta već treću godinu čini Palestincima samo u Gazi. Ko je koga prvi napao prošlog juna, treba se podsjetiti. O tome govori i onaj profesor teheranskog univerziteta Soleimani, koji kaže: “Islamska Republika Iran oduvijek je zauzimala jasan stav protiv agresije i huškanja na rat, a taj pristup utemeljen je na kulturnim i historijskim vrijednostima zemlje, od Kirove povelje koja naglašava pravdu i poštovanje prema narodima i manjinama, do mudrosti i poruke mira velikih pjesnika poput Rumija, Hafiza i Sadija. Da bismo istinski razumjeli Iran, možemo se pozvati na Sadijeve pjesme na ćilimu postavljenom na ulazu u UN u New Yorku”.
Evo tih stihova: Sinovi su Ademovi jednog tijela udovi,/stvaranjem iz jedne biti svi su redom sazdani./Kad sudbina udu jednom natovari bol,/i drugi se tad udovi ispune nemirom./A ti što za tuđe jade ne mariš i ne haješ,/čovjekom se časnim ni nazvati ne smiješ.
Sve to, naravno, predsjednik Trump ne shvata, a i ne zna da može napasti Iran, ali da ga ne može osvojiti. Mnogi su i prije njega pokušavali, ali samo je Aleksandar Veliki osvojio Iran, ali je i on potpao pod upliv iranske civilizacije.
(Napomena: Navedeni stihovi iz Palače UN-a nalaze se i u knjizi Hajrudina Somuna “Sefernama iz Irana”, čije je drugo izdanje upravo ovih dana štampala sarajevska Dobra knjiga)