Šahovska tabla na kojoj je Trump izgubio partiju

Pregovori između Sjedinjenih Američkih Država i Irana u Islamabadu, nakon 21 sata iscrpljujućih razgovora, završili su bez sporazuma. Time je prva ozbiljna diplomatska runda, nakon dvosedmičnog primirja, doživjela neuspjeh, na zadovoljstvo ratobornih kobaca u Izraelu. Američku delegaciju predvodio je potpredsjednik J. D. Vance, dok je Irance predstavljao predsjednik parlamenta Mohammad‑Bagher Ghalibaf. Formalno gledano, spor je bio oko nuklearnog programa i sigurnosti plovidbe kroz Hormuški moreuz. Suštinski, riječ je o mnogo dubljem pitanju ‒ ko kontroliše jednu od najvažnijih energetskih arterija planete i ko će politički izaći kao pobjednik iz rata koji je započeo 28. februara.

Trumpova politika blefa Od samog početka pregovora bilo je jasno da će se sve lomiti na Hormuzu. Američka strana zahtijevala je trenutno i potpuno otvaranje moreuza za sav međunarodni promet, dok je Teheran želio zadržati kontrolu nad prolazom sve dok se ne postigne konačni mirovni sporazum. U Washingtonu su vjerovali da će Iran, nakon šest sedmica bombardovanja i političkog pritiska, pristati na kompromis. No, dogodilo se upravo suprotno. Iranci su nastupili sa čvrstom pregovaračkom pozicijom i iznijeli su 168 prijedloga za rješenje krize. Amerikanci su to ocijenili nedovoljnim, insistirajući, prije svega, na garancijama da Iran nikada neće razvijati nuklearno oružje. I tu su se pregovori praktično raspali.

U svemu tome Trumpova strategija podsjeća na poker – igru u kojoj se protivnik pokušava lomiti blefom i psihološkim pritiskom. No, Iran nije protivnik koji reaguje na blef. To je država čija politička kultura vuče korijene iz hiljadugodišnje perzijske tradicije. U toj civilizaciji strategija podsjeća na šah, igru koju su, simbolično rečeno, upravo Perzijanci darovali svijetu. Zato se i pokazalo da američka politika sile ne daje očekivane rezultate. Bombardovanje je homogeniziralo iransko društvo, a politički protivnici režima stali su uz vlast u odbrani zemlje. U Washingtonu su očito očekivali drugačiji scenarij. Poslije brzog američkog uspjeha u Venecueli, gdje je predsjednik Nicolás Maduro završio u američkom zatvoru, činilo se da će i Iran biti lakši protivnik. Računalo se i na unutrašnje nezadovoljstvo u Iranu, pa se u političkim krugovima čak govorilo o mogućem povratku prijestolonasljednika u egzilu Reze Pahlavija. Međutim, ta kalkulacija pokazala se pogrešnom. Iran nije Venecuela. Njegova geopolitička pozicija, veličina teritorije i složeni planinski reljef čine kopnenu intervenciju gotovo nemogućom. Planinski lanac Zagros i ogromna pustinjska prostranstva pretvorili bi svaku takvu operaciju u dugotrajan i krvav rat.

Hormuz i nuklearno gorivo - ključ cijele krize Zato je Hormuški moreuz postao središnja tačka sukoba. Kroz taj uski morski prolaz, širok svega 30-ak kilometara, prolazi gotovo petina svjetske trgovine naftom. Ko kontrolira Hormuz, posjeduje moćnu polugu nad svjetskom ekonomijom. Iran je upravo tu prednost pretvorio u pregovarački adut. Teheran poručuje da je moreuz pod njegovom kontrolom i da se prolaz može naplaćivati samo u iranskim rijalima. S druge strane, Washington prijeti pomorskom blokadom i presretanjem brodova koji plate iransku taksu u Hormuškom tjesnacu. Takva retorika podsjeća na pomorsku konfrontaciju koja lako može izmaći kontroli. Drugi veliki spor odnosi se na gotovo 900 funti visoko obogaćenog uranija kojim raspolaže Iran. Washington traži da Teheran preda ili proda te zalihe, dok Iranci taj materijal vide kao ključni strateški kapital. Paradoksalno je da su upravo američki napadi dali iranskom rukovodstvu političko opravdanje da promijeni svoju dosadašnju politiku. Godinama se IR Iran pozivao na fetvu vrhovnog vođe Alija Khameneija kojom je zabranjena izrada nuklearnog oružja. Danas, nakon bombardovanja, taj stav postaje predmet nove unutrašnje debate. Upravo zato sam još na početku ovog sukoba napisao kolumnu “Rat koji Trump nije mogao dobiti”. Smatrao sam – i danas smatram – da je riječ o vojnoj avanturi bez jasnog strateškog cilja. Amerika je vojno najmoćnija sila na svijetu, ali ni ona ne može lako pokoriti državu veličine Irana koja posjeduje duboko ukorijenjen osjećaj historijskog identiteta. Danas, nakon propalih pregovora u Islamabadu, ta činjenica postaje sve očiglednija.

Ne treba zaboraviti ni unutrašnju američku politiku. Pred SAD-om su međuizbori za Kongres i svaka eskalacija sukoba može imati ozbiljne posljedice po Republikansku stranku. Istovremeno, predsjednik mora voditi računa i o snažnim proizraelskim političkim grupama u Americi. Čak je i organizacija J Street, koja se smatra progresivnim cionističkim pokretom, počela preispitivati podršku vojnoj pomoći Izraelu. To pokazuje da rat na Bliskom istoku ima političke reperkusije daleko izvan samog regiona.

Šah protiv pokera Sve se, na kraju, svodi na jednu simboličnu razliku političkih kultura. Perzijanci su, kako se često kaže, izmislili šah i navikli su planirati nekoliko poteza unaprijed. Amerikanci su izmislili poker i često računaju na blef.

U ovoj partiji oko Hormuza pokazalo se da šah ponekad može biti jači od pokera. Zbog toga pregovori u Islamabadu, iako su formalno propali, predstavljaju važnu lekciju međunarodne politike - ni najveća sila svijeta SAD ne može lako nametnuti svoju volju civilizaciji koja je naučila strpljivo igrati dugu igru. A upravo ta igra tek ulazi u svoju sljedeću fazu.