Ruševine u srcu

Odrasli čovjek stoji pored ruševine i kaže da je to nekad bila njegova kozmetička radnja. Na fotografiji, oko njega, sama je pustoš. Čovjek je Palestinac, a mjesto radnje je Gaza; vrijeme radnje: kraj februara.

Pogledao sam kratko u tu fotografiju i nastavio skrolati dalje niz tajmlajn. Onda sam stao i sjetio se kako smo rukama raskopavali ruinu majkine kuće u Pazardžiku nakon završetka rata. Mogla je to biti i 1995, a mogla je biti i 1996. Ono čega se jasno sjećam jeste kako otac i ja hodamo po ruševini staroj više od tri godine, jer je kuća zapaljena 21. aprila 1992. kada je napadnut naš grad, ili koji dan poslije.

Šta smo tada tražili i šta smo našli, ostaje nejasno u sjećanju. A sjećam se pipe iz koje je curila voda, i iz koje će curiti mjesecima poslije, natapajući kao suzama hladan leš majkine kuće. Ono što je bilo ostalo pored kuće, nezapaljeno, čitavo, bio je bijeli bor i ne znam iz kojeg razloga smo ga posjekli. Danas to nikad ne bih uradio, ni za kakve pare. Ali, mi smo tek bili izašli iz rata i nismo puno razmišljali o drveću, jer su nas pogonile najosnovnije životne sile. Jedna od tih sila je bila golo preživljavanje.

Nisam jednom dolazio na ruševinu majkine kuće. Bio je to skoro pa ritual. Pisao sam o tome u poglavlju “Knjige o Uni” koje se zove “Ljubav prema ruševinama”. Iz tog poglavlja će, na izvjestan način, narasti i moj novi roman “Cimetna pisma...” U svakoj mojoj knjizi nalazi se skriveni zametak, sjeme neke buduće knjige, i tako one tvore niz, iako svaka stoji za sebe.

Cijeli kvart, tačnije mahala, na obali jednog kraka Une, bio je spaljen do temelja, jer su fašisti znali da tu nema srpskog življa, što bi rekao njihov heroj koji u zatvoru samo što se nije raspao. Tako je izgorjela majkina kuća i cijeli komšiluk. Možemo pričati o rekoncilijaciji/pomirenju koliko hoćemo, ali zapaljena kuća je tačka oko koje nema pomirenja ni pregovora. To je linija koju ću braniti i s onu stranu svih stvari. Taj koji je zapalio cijeli komšiluk sada je slobodan građanin, negdje u Srbiji, možda u Vojvodini, ili se skrasio odmah preko “entitetske granice”. Uživa sva prava kao i ostali sugrađani mu. Na san mu ne dolaze duše zapaljenih kuća. Nema tegobnih ratnih snova, jer onaj koji pali kuću veći je zlikovac i od onog koji ubija ljude, iako kuću možeš obnoviti, a čovjeka ne možeš napraviti od cigle i maltera.

Kad izgori kuća i sve drugo u njoj, ono što je najtragičnije u paljevini je to što u tom plamenu nestaje dokaz nečijeg postojanja. Kada ti neko zapali kuću, i kada ostaneš sam na sebi, i kada ti je jedina imovina odjeća koju nosiš, onda i sam počneš vjerovati kako nikad nisi ni postojao prije nego što ti je sve izgorjelo.

Ti nisi izgorio. Živ si, ali tvoj predratni život je izgorio u plamenu fašističke vatre.

Nekad sam pijan imao običaj skakutati po smeću i šutu (ostacima zapaljenih kuća koje su njihovi nekadašnji stanari izbacili na ulicu) kako bih došao do majkine kuće. I to nadrealno hodočašće radio sam pod svjetlošću zvijezda i drugih nebeskih tijela. Zašto nam onda niko ništa nije rekao o svjetlosnom zagađenju? Jer da smo znali da ono postoji, mogli smo rahat uživati u zvijezdama, pošto gradske rasvjete zadugo nije bilo u našem uništenom gradu.

Šteta, prava šteta, što smo tada bili operisani od mogućnosti ovakvog užitka. Nisu još bili došli stranci da nam objasne kako se živi u postapokaliptičnom vremenu i prostoru, jer oni sve najbolje znaju. Iako nikad nisu živjeli na ruševinama svog grada i društva kao što smo mi bili primorani.

Majkina kuća je spomenik, i ja sam tom spomeniku digao monument od riječi. Ponekad mi se čini da bih opet mogao napisati novu knjigu o istom gubitku, ali samo nastavim dalje skrolati niz misli i brzo zaboravim tu ideju.

Tako da savršeno razumijem Palestinca koji se vratio na sjever Gaze da vidi ostatke svoje smrvljene kozmetičke radnje. Snimci i fotografije koje dopiru do nas posredstvom socijalnih mreža svjedoče o snazi i nesalomivosti ljudskog duha. To su snimci i fotografije ljudi koji u kilometarskim kolonama, zbijeni kao mravi (iz snimaka dronom), idu da se susretnu sa ruševinama vlastitih domova. Nije da ne znaju šta ih čeka kada se vrate u svoj dio Gaze, ali ljudska želja za povratkom kući je toliko jaka da smo mi četiri ratne godine morali čekati (da se ukaže prilika) da vojno oslobodimo grad, kako bi izvršili tu svetu misiju.

Vjerujem da sada ne bih bio ni pola čovjeka kakav sam, da je Bosanska Krupa ostala u entitetu, i da je mi nismo vojno oslobodili, bez obzira što tamo ne živim skoro od kraja rata. Stih Adama Zagajewskog upotrebljiv je na bilo čiji pronađeni/oslobođeni ili zauvijek izgubljeni grad: “Lavov je posvuda.”