Riječ za zemlju tužnih narandži

Svaka se nada danas čini prozaičnim okvirom nemoći ako sagledamo ono što donose slike svijeta koji poznajemo, ako se sjetimo da u ovoj vrelini, dok osmišljavamo kako u ladanju provesti dane ljeta i biti sretni, u Gazi djeca umiru od gladi, bombi i sveopšteg terora uništenja, onda jedino što preostaje jeste osjećaj potpune nemoći i poraza svakog oblika ljudskosti i empatije. Ne može se oteti tom ispraznom i beznadežnom dojmu potpune zakrivljenosti i zakrvavljenosti poslije kojih ne ostaje ništa, ni jedna riječ ne biva dovoljna da se opišu užas i patnja koja do nas dopire sveprožimajući svojom razornošću.

Kada se pokuša pojmiti sve ono što znamo, mozak odbija prihvatiti da je to moguće, da brutalnije od svakog animalnog prizora jedan čovjek drugom satire i posljednju zeru dostojanstva, pretvarajući ga u ništa, u puku statistiku zločina, ispraznu tlapnju o primatu na zemlju, na zamišljeni prostor države. O, prokleta država, i prokleto svako oružje koje je stvara ubijajući djecu! Kakva to država može biti čuvana destrukcijom svega čovječanskog, kakav se to naopaki starozavjetni bog sile ponovo raspomamio da plamenom u prah sagori svoju sestru i svoga brata, svoju kćerku i svog sina. Ako je to bog pravednosti, onda je on lice satane, najstrašniji predstavnik pakla. I to ne neke transcendentirane vizije ponora zla, nego one koju je čovjek spreman osmisliti skrivajući se iza predstave o bogu. Sinaj se pred takvim bogom topi u ništa, a Mojsije se samospaljuje u podnožju njegovome razbijajući tablicu božijih zapovijesti u gnjevu besmisla. Kad ne ubij postane satiri i uništavaj, onda boga nema, nema ideje o svjetlosti, sve je luciferova prevlast i silna tama.

Ali šutnja uprkos svemu nije dopustiva, nije moguća, jer sve što nam preostaje jeste govoriti, ma koliko se činilo isprazno i nedostojno, bez riječi (a na početku bijaše riječ), bez te mogućnosti da artikulišemo nakupine crnila kojima nazočimo, ne bi zaista bilo ničega i sve bi bilo obesmišljeno do apsolutne praznine. Zato, mora se insistirati na govoru, na pisanju, na neprestanom podsjećanju da stradanje na bilo kojem meridijanu, i to stradanje tako silovito kakvo je ono u Gazi, jeste opšti ponor za svako biće koje hodi ovom planetom. Zapravo, ispada da je istrebljenje jednog naroda postalo ona toliko puta zazivana nova normalnost, granice humanosti su izbrisane, pomjerena je optika globalnog sagledavanja prava na život i goli opstanak. To nije više daleka predstava nečega što se događa tamo negdje, u prostoru koji ne možemo ni zamisliti, već je to sveprožimajuće iskustvo koje na sve nas baca mračnu sjenu izdaje principa solidarnosti, načela međuljudske ljubavi, prava na egzistenciju kojoj neće biti uskraćen minimum dostojanstva.

Ako je i jedna osoba, bilo gdje, podvrgnuta odljuđujućem poniženju, onda za sve nas preostale milijarde ništa nema svoju vrijednost, svi smo danas Gaza, svakim svojim damarom moramo biti Gaza. I u takvim okolnostima, onaj pomenuti, starozavjetni bog ne bi imao drugog odgovora nego da pusti svoj dažd, da nas sve potopi, bez Noe, bez broda, bez prilike da se bilo koje ljudsko biće spasi i da ijedna golubica doleti do kopna novog života. Spasenja nema kad bližnji pati, niti ga ikada može biti.

Pomislim često na dragog Gasana Kanafanija (kojeg nam je približio Hajrudin Somun), palestinskog pisca i novinara koji je svojim pisanjem još davno pokazao koliko pati palestinski narod, on je bio novi Hrist Palestine, i njega je nestalo da bi opstala gola sila Izrailja, koji je zaboravio da Jahve kaže: ljubi bližnjega svoga kao sebe samog. Čuj, Izrailje, vapaji djece iz Gaze te opominju, sjeti se, Izrailje, gasnih komora, Auschwitza i Treblinke, sjeti se sile koja te uništavala, sjeti se da si bio na koncu života, a gdje si i šta radiš sada. Završiću stihovima iz pjesme “Stanje opsade” palestinskog pjesnika Mahmouda Darwisha, koji odjekuju više od svake bombe: (…) Kada zamaknu avioni nebom lete jata golubova/Bjeličasta i snježna. Umivaju nebeske obraze/Svojim slobodnim krilima, vraćaju sjaj i vlast/Vazduhu i razigranosti. Visoko ponad neba/Lete jata golubova, bjeličasta i snježna./Eh kad bi samo ova nebesa bila stvarna/(Kaza mi neki prolaznik u pauzi između dvije granate)./; (Ubici:) Da si se ikad zamislio nad licem svoje žrtve,/Sjetio bi se svoje majke u gasnoj komori,/Odustao bi od logike oružja i promijenio bi mišljenje:/Ovo nije način da povratiš svoj identitet!/ (…)