Ribarska oda

Kada klizim lađom i gledam formacije sedri u toku Une, razmišljam o njihovom obliku. Nekad mi se oblici čine kao hrpe pomalo nalik oronulim tornjevima s kojih je vrijeme oljuštilo savršenstvo forme. Nekad me podsjećaju na “stjenojedce” iz Endeove “Beskrajne priče”, i razmišljam koliko u njihovom formiranju ulogu ima gravitacija, riječne struje, sedrotvorci. Unazad nekoliko godina kako redovno, tokom ljetovanja u Bosanskoj Krupi, idem u ribolov lađom, počeo sam primjećivati sedre kao podvodne gomile ili mogile za podvodne velmože i kraljeve. U toku rijeke blizu mog rodnog kraka (Unadžika) one su prekrivene vodenim algama koje ih čine vunastim kalcificiranim formacijama. Tu je voda mirna, i okreće se suprotno od smjera toka rijeke zbog podvodnih struja koje udaraju od velike sedrene ploče i obalu, te mijenjaju smjer vodene mase. Tu bih gledao fluorescentne oči sitnih ribica tzv. zekica, kada bi ih snop svjetlosti čeone lampe dotakao. To su bile vunene bebe stjenojedaca iz Endeove bajke.

Takav mir je izbijao iz tog zelenca koji se okretao u pravcu kazaljke na satu ukoliko stojiš na sedri desno od slapa pored Malih ada, odnosno Zelenih otoka, kako se danas turistički zovu. Mir i neki vodeni spokoj, tišina koju si mogao vidjeti kako pluta između vune i dugih niti vodenih trava i algi. Jedan neuznemiren svijet koji će kratkotrajno uznemiriti ribarski plovak ili varalica, jer tu zna doći i mladica, a ona voli duboke i tihe zelence. Neku noć sam na travu hvatao bokušu/škobalja i ploticu, nekoliko kilometara od zelenca gdje leže vunastom algom obloženi stjenojedci, i gledao i slušao kako se mladice izbacuju u slapu i pripadajućem mu zelencu (drugdje u Bosni bi rekli: viru/vijeru). Kakvi su to bili udarci repnim perajama i snažnim tijelom da bi se prolamalo stotinu metra uzvodno i nizvodno. Dosta tiša su bila “izbacivanja” plotice i bokuše, ali ništa manje uzbudljiva, bili su to intenzivni zvuci rijeke dok noć pada i donosi izmaglicu od vlage i rosu po mojoj opremi u lađi, po drveću, velikoj riječnoj adi i svim stvarima koji okružuju rijeku. Stavio sam tzv. svjetleću ampulu i hvatao do 20:30 jer je do 21:00 dozvoljen ribolov na ovom dijelu rijeke gdje se nalazi revir mladice.

Prije nego dođem ovdje u ribolov, dešava se ta plovidba lađom preko zelenca čija dubina seže i do devet metara, tako mi je rekao kolega ribar s kojim počesto dijelim ovaj dio rijeke na izlazu iz grada. Tada stojim na pramcu lađe i gledam u dubinu, plićinu, u sedre koje niču s dna i ponegdje dosežu skoro do površine, na jedno takvo mjesto mi se nasukala lađa pa me inercija izbacila iz plovila, to jest natjerala me da skočim u vodu baš pored jedne nepravilno kupolaste sedre. Ribarski prsluk se nekako napuhao i nisam potpuno potonuo, jednom nogom sam se dočekao na tu sedru i brže-bolje se dočepao lađe i mokar do gaća popeo se u nju.

Klizio bih tuda na putu prema ribolovnim mjestima, “do sedre” ili “pored oborenog drveta”, kako smo zvali ribarske kote, i gledao kako žuto lišće pluta, kako tone spiralno jer ga okreće minijaturna vrtložna vodena struja. Ljeto je tonulo s lišćem u duboko zelenilo. U tom zelencu su ordinirale mladice i bijela riba, kojom se mladica hranila. Kad lađa bešumno klizi zelencem, ponekad izvadim veslo i pustim da me tok i inercija sami nose kako bih mogao diviti se sedrama. Ćutljivim podvodnim bićima koja padom vodostaja postaju i nadvodna. Onda moj zeleni riječni Zen biva narušen željom da požurim do ribarske kote i počnem snažno veslati novim jelovim veslom. Prelazim preko zatupastih vrhova stjenojedaca, preko tumulusa podvodnog plemstva izgubljenih vodenih grofovija i feuda. Adrenalin raste. Želim osjetiti trzaje goleme plotice kada uzme moju “travu”, odnosno zelenu algu kladoforu u kojoj je sakrivena udica. Želim se boriti s ploticom dukatarom, koju zovu i slapnjača ili jednostavno: grohara. Žao mi je što sam tada sam jer nemam ni sa kim podijeliti oduševljenje. Ponekad tada pričam sa sobom, komentarišem kao da me riba može čuti, ili sedre ili vodeno tijelo Une. Ako mi riba “spadne”, onda u glavi vrtim stalno isti film, rekonstruišem borbu da bih vidio gdje sam pogriješio. Da li je “kontra” bila kasnija i sporija, da li je udica bila dobra i oštra? Zašto sam je vukao tamo a ne ovamo, i zašto sam dopustio ribi od 600-700 grama (definitivno nije slapnjača ni grohara) da mi nosi plovak prema sedri, za koju je zakačila olovo suzu i onda otrgla udicu s predveza, te kroz malenu strugu otperjala u slobodu. Riba me nadmudrila i pobijedila. Možda sam to podsvjesno i želio. Ribolov me pročišćava kao ljudsko biće, bivam manje gradskim čovjekom a više primarnim bićem.

Razumijem Brodskog koji je u knjižici “Vodeni žig” napisao kako u putovanjima vodom, čak i onim kratkotrajnim ima nečeg magičnog. Dok sam na pramcu drvene i ručno rađene lađe u potpunosti ga razumijem. Prikaz odlaska u vječnost u “Gospodarima prstenova” je slika jedrenjaka koji mirni plove prema zlatnoj svjetlosti.

Kada doplovim do “broda” gdje vežem lađu, moj vodeni ritual se završava. Hodam kopnom pun snage i tihe radosti. Rijeka je u meni, njena moć i vitalnost. Stjenojedci padaju u san i mrak. Mladice cijelu noć iskaču i vraćaju se u vodu. Tajanstveni smisao prirode se odvija mimo ljudskog oka.