Rezolucija - evolucija - nova Bosna i Hercegovina

Prijedlog Domovinskog pokreta traži od Hrvatskoga sabora da podrži uspostavu zasebne hrvatske izborne jedinice u Bosni i Hercegovini, kao način da se Hrvatima napokon zajamči “legitimno predstavljanje”. Problem nije u cilju - politička ravnopravnost konstitutivnog naroda jest legitiman zahtjev, i točno je da je BiH godinama izbjegavala provesti presude ESLJP-a i odluku Ustavnog suda koje to nalažu. Problem je u tome što DP i HDZBiH traže nastavak desetljetne prakse da se pred svake izbore osnaži pozicija kadvanističke organizacije koja samo želi i dalje ostati na vlasti, po svaku cijenu, pa i cijenu da se veliki broj Hrvata stavi u neravnopravan položaj, za koji se “dušobrižnici” zalažu.

U pravnom poretku u RH legalnost ima formalnu prednost pred legitimitetom, legitimitet bez legalnosti je protuzakonit, kako u RH tako i u BiH. Navedena rezolucija nekoliko puta spominje legitimitet, niti jednom se ne spominje legalnost!

Zalagati se za legitimitet bez pravne zakonske podloge je vapaj kadvanista da se zadrži status quo. Pa i bez člana Predsjedništva još uvijek imaju više nego dovoljno prostora za svoja stranačka kadroviranja, gdje mjesto mogu dobiti samo podobni, a oni koji misle svojom glavom neka idu u neke druge zemlje graditi svoju budućnost.

Najpoznatiji konkretan model koji je HDZBiH godinama gurao od 2017, 2021. pa i danas kroz ad hoc A, B i C izborna područja ne rješava pitanje hrvatske političke ravnopravnosti, naprotiv ovakvi prijedlozi izravno stavljaju veliki broj Hrvata u neravnopravan položaj po vrijednosti glasa. Ne zaboravimo da bi se ovakvim izbornim inženjeringom cirka sto tisuća Hrvata stavilo u neravnopravan položaj i ne bi imali utjecaja na izbor člana Predsjedništva.

I tu dolazimo do stvarnog pitanja koje Rezolucija ne postavlja: kome ovakvi modeli stvarno koriste? Ne hrvatskom narodu u BiH kao cjelini, jer veliki dio njega ovakvi modeli unaprijed stavljaju izvan jednadžbe.

Isti obrazac, retorika zaštite koja prikriva drugi cilj, vidljiv je i u točki Rezolucije koja od Vlade RH traži sveobuhvatnu reviziju zakonitosti stjecanja hrvatskog državljanstva za osobe s prebivalištem u BiH, pozivajući se na “nesrazmjer između broja evidentiranih državljana RH u BiH i povijesno-demografskih pokazatelja”, te izričito vezujući tu reviziju za pojedince koji “sustavno potiču na izborni inženjering i preglasavanje”.

Tu se postavlja pitanje koje Rezolucija ne postavlja sama sebi: ako je nesrazmjer u broju državljanstava stvaran i odavno poznat problem, a demografski podatci na koje se rezolucija poziva nisu nastali preko noći, zašto revizija nije provedena ranije, kao redovita, neutralna administrativna mjera, neovisno od bilo kojeg konkretnog izbornog ciklusa ili političkog spora? Da je prijetnja zlouporabe državljanstva stvarno postojala, u opsegu koji se sada implicira, razumno bi bilo očekivati da se revizija pokrene kao tehničko, vremenski neutralno pitanje, a ne da se najavljuje u istom dokumentu koji prati izborni ciklus i koji reviziju izričito povezuje s onima koji “narušavaju politički položaj hrvatskoga naroda” dakle, s političkim ponašanjem, a ne s administrativnom pogreškom. Ne snosi li stranka koja je na vlasti tri desetljeća najveću odgovornost za trenutno stanje, hoće li i oni biti predmet revizije?

Posljedica takvog vremenskog slijeda nije zaštita hrvatskoga naroda u BiH, nego njegovo dovođenje u izravan sukob s bošnjačkim susjedima i vlastima BiH, jer se revizija državljanstva najavljuje upravo u trenutku kad ona djeluje kao politički pritisak, a ne kao načelna pravna korekcija. Da je riječ o stvarnoj, dugogodišnjoj prijetnji, o njoj bi se govorilo i raspravljalo kontinuirano, nezavisno od ove rezolucije, a ne tek sada, vezano uz konkretan politički trenutak, kao argument koji pojačava utisak hitnosti i opravdava širi zahtjev za osnaživanje hrvatskih institucija u BiH.

Sva ova rasprava oko A/B/C područja, oko izborne jedinice, oko “legitimnog predstavljanja” zapravo se vodi unutar okvira koji je sam izvor problema. Dejtonski mirovni sporazum je 1995. zaustavio rat, ali je istovremeno konzervirao etničku podjelu vlasti kao trajni ustavni princip, umjesto privremenoga rješenja. Time je stvorio sustav u kojem politička legitimacija ne dolazi iz programa, rezultata ili odgovornosti prema građanima, nego iz kontrole nad etnički definiranim kvotama u institucijama, javnim poduzećima i administraciji. To je struktura koja, gotovo po definiciji, nagrađuje kadvaniste, a kažnjava svaki pokušaj reforme koja bi tu kontrolu ugrozila jer svaka stranka u sva tri etnička bloka ima računa da sustav ostane upravo takav kakav je. Samo lupetaj, ali ništa ne mijenjaj!

U tom svjetlu, raspravljati o tome treba li hrvatski glas vrijediti više u području B ili manje u području C, znači raspravljati o simptomu, a ne o bolesti. Pravo pitanje nije kako preraspodijeliti težinu glasova unutar postojećih entitetsko-kantonalnih granica, nego treba li se cijela Bosna i Hercegovina iznova teritorijalno ili kantonalno preustrojiti na način koji bi političku odgovornost vezao za stvarne, funkcionalne jedinice vlasti (gospodarstvo, sigurnost, zdravstvo, obrazovanje), umjesto za etničke kvote koje konzerviraju postojeće stranačke elite.

Upravo to je spoznaja do koje bi stranke u RH trebale evoluirati: dok god svoju potporu hrvatskome narodu u BiH iskazuju kroz potporu modelima koji samo preraspodjeljuju glasove unutar dejtonskoga okvira, a ne kroz zagovaranje njegova temeljitog preustroja, svaka nova rezolucija - uključujući i ovu - ostaje kozmetička intervencija unutar sustava koji kadvanističkim elitama, u sva tri naroda, odgovara upravo onakav kakav je.

Rezolucije bez prethodnog razgovora i dogovora mogu dovesti do revolucije, a kompromisna rješenja mogu dovesti do trajnog mira i prosperiteta svih, a ne samo onih koji su se utopili u stranačke obrasce podobnosti s ciljem osobnog prosperiteta a ne napretka cijele zajednice.

P.S. Kadvanist je osoba sklona ili uključena u kriminal, korupciju i nepotizam te druge oblike zlouporabe položaja radi osobne koristi, stjecanja moći ili pogodovanja pojedincima i interesnim skupinama. Riječ je nastala prema kratici K2N (kriminal, korupcija, nepotizam).