Revizorski pucnjevi uprazno

Taman sam pomislio na to da ću, u pokušaju bijega od sumornih i teških tema iz nekoliko prošlih kolumni, uspjeti pronaći nešto vedrije i oku i uhu prijatnije, kad – uviđajući da je to uzaludna želja – najprije naletim na nove revizorske izvještaje (objavio ih je Centar za istraživačko novinarstvo, CIN) o nekontrolisanom i obilnom, a striktno zabranjenom trošenju javnih para u Generalnom sekretarijatu, uredu predsjedavajućeg Vijeća ministara i devet državnih ministarstava, koji su od 2018. do 2024. godine potrošili 7,14 miliona KM na reprezentaciju, a onda i na podatke o galantnom trošenju u obje elektroprivrede u Federaciji (Elektroprivrede BiH i Elektroprivreda HZHB). Ne bijah iznenađen, ni zatečen gomilom preciznih podataka i brojki o onome što se, naročito za alkoholna pića pod stavkom reprezentacije, nemilice trošilo. Iznenađenost je ustupila mjesto gorčini zbog drskog ponavljanja iste priče, istih revizorskih ocjena i upozorenja, samo uz drukčije (veće) cifre i, pogotovo, zbog očitog izostanka ikakve potrebe za tim da se to ozbiljno shvati, običaji promijene i pronađe bar trunka odgovornosti. Umjesto toga, sve se nastavlja komotno, nekažnjeno, u naglašenom stilu đon-obraza i po onoj “Psi laju, karavani prolaze”.

Ne čudim se zato što su ove teme prošle nekako ispod radara, mimo javne pažnje, jer smo zaokupljeni drugim, ozbiljnijim i težim odlikama vremena u kome životarimo. Ne čudim se ni tome da, već po tradiciji, revizorski izvještaji redovno ostaju bez reakcije i potrebe onih na koje se odnose da se bar počešu. Ali, čudim se – uz rizik da ispadnem naivčina – tome što se u svemu ne naziru ni tragovi ičije namjere da se arčenju para bar pokuša stati ukraj. Samo revizorska upozorenja, ocjene i ukazivanje na (ne)zakonitost ne daju rezultat i daleko su od efekta, koji bi mogao ličiti na buđenje odgovornosti, moralnosti, ozbiljnosti...

O tome najrječitije govore cifre: iako nijednim propisom nije izričito zabanjeno, ipak je malo mnogo da svaka deseta marka reprezentacije ode na alkoholna pića, u čemu – dokučio je CIN – prednjači Ministarstvo odbrane, koje je od 2021. do 2024. reprezentativno potrošilo 997.176 KM, a oko 20 posto tog iznosa je otišlo na piće, jer su neumorni ministar Zukan Helez i njegov zamjenik Slaven Galić platili više od 1.000 žestokih pića, piva i 27 litara vina, najviše u Bugojnu; ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Staša Košarac se, takođe, ne usteže široke ruke, pa se – u sjenci infantilne izjave da je “Republika Srpska u Bosni i Hercegovini koliko je Bosna i Hercegovina u Evropi” – nije libio da proarči 106.382 KM te i takve Bosne i Hercegovine na reprezentaciju, od čega 9.322 KM na alkoholna pića, najviše u Beogradu (2024. godine desetak puta) izdašno časteći domaćine, na šta se spiskalo 6.755 KM, bez tragova o tome za šta, a u okviru sume od 328.574 KM, koliko je potrošeno za pet i po godina. Drčnom ministru, uhodanom u nekontrolisanom trošenju tuđih para, bitno je da sve “objasni” sa “Naš cilj je da podržimo napore institucija Srpske u daljem razvoju i jačanju vlastitih kapaciteta”.

U zabludi bi bio onaj ko bi pomislio da je manir “Ima se, može se” monopol ili “specijalitet kuće” vrha državne vlasti. Prije koji dan smo počašćeni revizorskim izvještajem o milionima skršenim u plate, tople obroke, naknade i poklone u obje elektroprivrede u Federaciji. Na šta se, naprosto, ne može biti ravnodušan, kad se u vidu ima opšta klima – ljetošnje poskupljenje struje (više od 10 posto za domaćinstva i 7,29 posto za privredu), problem s proizvodnjom struje, njen sve veći uvoz, problemi u rudnicima, šepanje u energetskoj tranziciji... Ukupan prihod Elektroprivrede BiH je 2024. bio 374 miliona KM, na plate je otišlo 146,6, uz dodatnih 50,5 miliona za naknade, topli obrok, prevoz, službena putovanja i “materijalna prava”. Najniža plata je 688, najviša skoro 8.000, a prosječna 2.116 KM. Topli obrok je 22,27 KM po danu (ukupno 20,9 miliona), a posebno u oči pada “novčana pomoć zbog rasta troškova života” sa po 2.460 KM po zaposleniku u dvije isplate tokom godine (ukupno 5,6 miliona).

Slično je i u mostarskoj Elektroprivredi HZHB: na plate je otišlo 108 miliona KM, uz prosjek od 2.050 KM, najvišu od 6.000 KM i njihovo usklađivanje sa rastom troškova života (sama ta stavka je “pojela” 3,8 miliona). Kao i u Elektroprivredi BiH, i u Mostaru članovi nadzornih i drugih odbora se ne mogu požaliti: predsjednici mjesečno uzmu dvije prosječne federalne plate, a članovi 80 odsto tog iznosa.

Izdvojeni iz mnogo opširnijih revizorskih nalaza, ovi podaci se doimaju kao ruganje onome što bi trebalo da je kontrola i odgovornost u trošenju javnih para. Što rađa potrebu odgovora na pitanje: čemu uopšte revizija ako se – kao u većini slučajeva – svodi na pucnjeve uprazno, zbog kojih se niko ne uzbuđuje ili, uvrh glave, na “mišljenje za rezervom”, pri čemu se prolazne ocjene, ako pamćenje ne vara, mogu izbrojati na prste jedne ruke?