Ratoborni svijet i kraj pacifizma

Pod geslom “ako želiš mir, spremaj se za rat” Europska unija pokrenula je novu utrku u naoružanju. Prva europska dama, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen podsjetila je javnost kako smo “u eri ponovnog naoružavanja”, što prevedeno u brojeve i tehnički jezik znači da će se Unija kao cjelina obvezati alocirati oko 832 milijarde eura do 2030, kako bi EU bila za rat spremna. Razvijat će se klasični sistemi protuzračne i proturaketne obrane, topovi, streljivo i projektili, a istovremeno i oni moderni, spremni za kvantno, kibernetičko i tko-zna-više-kakvo ratovanje, tako da će EU biti kroz koju godinu, planira se, spremna za sve buduće izazove.

Spremnost 2030 naziv je zvučnog prijedloga Komisije koji predstavlja bijelu knjigu za europsku obrambenu politiku u vremenu koje slijedi. Sam termin bijela knjiga (white paper) odnosi se na službeni prijedlog za djelovanje EU u određenom području, koji ima za cilj pokrenuti javnu raspravu, senzibilirati javnost i usmjeriti široku plejadu donositelja odluka prema zajedničkom cilju, u ovom kontekstu zajedničkoj obrambenoj politici i potrebi za naoružanjem. Primjeri bijelih knjiga iz recentne povijesti Europske unije bavili su se budućnošću Europe (2017), umjetnom inteligencijom (2020) i stranim subvencijama (2020), dok je sada naglasak na militarizaciji zajedničkog europskog prostora kako bi mogao “postati istinski pružatelj sigurnosti”. Sam tekst dokumenta u obliku Rezolucije Europskog parlamenta od 12. ožujka 2025. o Bijeloj knjizi o budućnosti europske obrane govori o tome kako EU mora djelovati ako želi osigurati vlastitu i autonomnu sigurnost. Artikulirana struktura dokumenta polazi od novih geopolitičkih promjena, povratku rata, sigurnosnim izazovima Europe, zatim novoj politici SAD-a i apetitima Rusije i Kine.

Regionalna nesigurnost raznih trusnih područja u svijetu, a također i Ukrajina kao dio “istinskog europskog sigurnosnog sustava” su spomenute u dokumentu. Između formalnih redova, vješto strukturiranih, da se naslutiti kako se Europska unija naprosto plaši raznih prijetnji s kojim se može suočiti u bliskoj budućnosti te je stoga prisiljena djelovati proaktivno. Novi dugoročni pristup bi trebao zajednički sigurnosni prostor EU učiniti spremnim za “najekstremnije nepredvidive vojne situacije”, a Strateški kompas i Strategija za europsku obrambenu industriju kao pravi instrumenti će harmonizirati usklađenost tih politika sa suverenitetom zemalja članica.

Kao šećer na kraju, razrađuju se financijska konstrukcija i ulaganja, u tipičnom briselskom stilu istaknuto je kako EU “snažno potiče” više izdvajanja za obranu, a to će dovesti do razvoja namjenskih industrija u samoj Europi i svekoliki društveni napredak i posperitet. Svijet i inače poprilično neuravnoteženo troši na naoružanje: svemirski obrambeni budžet SAD-a, koji je poslovično na vrhu ljestvice, kreće se oko 849,8 milijardi dolara, onaj Ruske Federacije – kada se uzme u obzir paritet kupovne moći i razlika između rublje i dolara - 461,6 milijardi dolara, dok je kineski procijenjen na oko 246 milijardi. Veliki iznosi predviđeni za obranu u tekućoj godini pokazuju kako je strah ponovo postao glavni protagonist svjetskih politika, a suženi koncept sigurnosti – njezin temeljni element.

Kada je 1991. godine poznati autor Barry Buzan u članku “Novi uzorci globalne sigurnosti u 21. stoljeću” pisao o tome kako će vrijeme koje slijedi generirati splet raznih sigurnosnih problema, istaknuo je kako je sigurnost prije svega jedan širi koncept. Vojna i politička sigurnost su zasigurno u temelju svake sigurnosne jednadžbe, kojoj ipak, cjeline radi, treba pridodati ekonomski, društveni i ambijentalni vid. Sigurnost nisu samo “bombe, rašpe i livorveri” – da parafraziramo jezične vratolomije Borisa Dežulovića – niti su to samo haubice, minobacači, desanti i diverzije. Sigurnost nije samo atakiranje protivnika ili preventivno djelovanje, već se radi o širem fenomenu koji je potrebno sagledati iz nešto cjelovitije perspektive.

Ako je sad već davne 1991. godine Barry Buzan proširio koncept sigurnosti i na ekonomski aspekt života, zatim šire društvene odnose, a onda i okoliš, ambijent, svjetske politike su sada gotovo jednodušno suzile fenomen sigurnosti samo na vojni i politički aspekt. Iako, napisat će Buzan, razumljivo je da “svaka država postoji, na neki način, u čitavom svemiru prijetnji”, ali razvoj krutih politika nacionalne sigurnosti je ipak “nesavršena umjetnost”. U aktualnim sigurnosnim dinamikama, nesavršeno planiranje se očituje ponajviše u tome što je potpuno prioritizira nacionalna ili, u slučaju EU, nadnacionalna sigurnost, koja je, istini za volju, u srži sigurnosnih dinamika, ali se zanemaruju i ostali aspekti života. Ljudska sigurnost, primjerice, ona u kojoj je čovjek u središtu, pa se politike zalažu za sve ono što remeti normalni život, poput gladi, bolesti, zagađenja, trgovine drogom, terorizma i raznim oblicima društvene dezintegracije, isključeni su iz sigurnosnih prioriteta.

Konrad Adenauer, čija je misao u temelju EU, svojedobno je napisao kako su “sredstva koja je čovječanstvo koristilo za naoružavanje, uništavanje, ponovnu izgradnju i ponovno naoružavanje, mogla su transformirati cijelu Zemlju, mogla su je učiniti boljom, plodnijom i sretnijom”. Bavljenje sigurnosti na širi i cjelovitiji način, koja je u temelju svakog pacifizma, nije glavna tema nove EU sigurnosne agende. Da je makar dio enormnih sredstava koja uplašena EU planira za sigurnost iskorišten za zaštitu ljudske sigurnosti, ekonomski napredak i stabiliziranje polarizirajućih društvenih dinamika, Adenauerov san o transformaciji cijele EU bi bio makar za nijansu realniji. Iako su pozadinski motivi razumljivi, sa Spremnosti 2030 Europska unija napušta pacifizam, sofisticirano se militarizira i usmjerava vlastite politike prema “bombama, rašpama i livorverima”.