Rat na vjerski pogon

Rat s Iranom je dio šireg Božjeg plana, a predsjednik Trump je pozvan da zapali vatru u Iranu, te da avionima, dronovima i drugim razornim oružjem izazove Armagedon, eshatološku borbu dobra i zla u kojoj će snage zla biti sasvim potučene. Ove riječi nisu posuđene iz nekog apokaliptičnog i niskobudžetnog holivudskog filma, kandidata za, primjerice, Zlatnu malinu - nagradu za najgora filmska ostvarenja - već su to citati američkih vojnih zapovjednika koji su time pravdali intervenciju u Iranu, indoktrinirajući svoje vojnike pseudovjerskim, a, ustvari, posve militantnim sadržajem. Iako su navedene prakse zabranjene u američkim oružanim snagama - Jedinstveni kodeks vojnog pravosuđa (Uniform Code of Military Justice - UCMJ) definira tu materiju braneći korištenje vjerski motiviranog govora u svrhu mobilizacije kojom se, uz ostalo, narušava i uobičajeni zapovjedni lanac u vojsci - to nije spriječilo američke zapovjednike da rat u Iranu pravdaju i motiviraju vjerskim govorom.

Da spektakl bude veći, svega nekoliko dana nakon početka intervencije, predsjednik Trump je u Ovalnom uredu ugostio šaroliku grupu evangeličkih lidera, većinom pastora, koji i inače čine Trumpovu biračku bazu: molili su da nebeska mudrost uđe u Donaldovo srce, tražili su nebeski zagovor i zaštitu za izabranog predsjednika, a zatim i pobjedu u ratu, izrekavši i još poneki od pobožnih klišeja.

Kada je postao 47. američki predsjednik, inauguralna ceremonija Donalda Trumpa bila je na sličnom fonu, neobičan spoj politike i religije, profanog i svetog: Trump je naglasio da se osjeća izabranim vođom - “Bog mi je spasio život kako bih Ameriku ponovo učinio velikom”, a među viđenijom publikom iz vjerskog miljea bili su po jedan rabin, pastor i umirovljeni katolički svećenik, koji su mu, iz svojih perspektiva, upućivali riječi ohrabrenja. Tako je Trumpova inauguralna ceremonija imala uz sekularni aspekt i onaj religijski u kojem je američkom predsjedniku simbolički dodijeljena laskava titula Mesije, političkog spasitelja, bilo Amerike bilo svijeta, lišenog svih konvencionalnih uzusa poput ekvilibrija i kontrole moći, izvana i iznutra. Talijansko-američki autor Massimo Faggioli posvetit će američkom predsjedniku knjigu “Od Boga do Trumpa”, u kojoj analizira populizam, religijsku konfuziju i identitetske sukobe koje oblikuju Ameriku i koji su doveli do uspona trampizma.

Korištenje vjerskih narativa u posve profane, političke svrhe, zasigurno nije novina - instrumentalizacija religije u političke svrhe oduvijek je postojala - ali se zadnjih godina intenzivirala: na globalnom nivou pandemija Covid-19 vratila je u širu javnost brojne apokaliptične teme - Božji gnjev i kazna za moralnu i drugu dekadenciju; ratovi u Ukrajini i Gazi su kod mnogih probudili militariziranost i tako ponovo aktualizirali shvaćanje ratova kao nužnog momenta u životu jedne nacije; politička previranja u Brazila (Bolsonaro vs. Lula) suprotstavili su evangelizam i socijalizam, maksimalno polarizirajući društvo. U Europi se, uslijed migrantskih dinamika, popularizirao narativ o “obrani kršćanske civilizacije” od migrantske opasnosti, stranih radnika, beba-migranata i sl, dok se u Rusiji dogodila postupna renesansa “imperijalnog pravoslavlja”, hostilnog prema susjedima, dekadentnom Zapadu i navodno propaloj globalizaciji. Iako se radi o različitim fenomenima, koji su uvjetovani različitim kontekstualnim okolnostima, veže ih činjenica da je religija shvaćena kao snažan politički resurs, kojega se koristi ponajviše kada je potrebno denuncirati neprijatelje i legitimirati nasilje, ponajviše ono političkog tipa.

Kada je Jose Casanova, po mišljenju mnogih najpoznatiji svjetski sociolog religije, 1994. godine objavio knjigu “Javne religije u modernom svijetu”, uočio je trend ponovnog ulaska religije u javnu sferu koja se počela intenzivirati već osamdesetih godina prošlog stoljeća. Vjera izlazi iz privatne sfere - od prosvjetiteljstva se smatralo kako je to jedina sfera u kojoj vjera treba prebivati - isticao je Casanova, te se počinje predominantno manifestirati kao politička i društvena sila. Devedesete godine su potvrdile Casanovinu tezu: vjerska afilijacija i javno manifestiranje vlastitog vjerskog uvjerenja postao je gotovo standard u čitavom svijetu. I onda se navedeni trend prenio u politiku.

U SAD-u, s dolaskom Trumpa na vlast, poprilično se konsolidirao evangelički element koji svjetsku politiku promatra na posve binaran način: mi/oni, dobri/loši momci, savezničke i neprijateljske države generalni je okvir, a percepcija Bliskog istoga, ideja civilizacijskog sukoba, te politika prema Izraelu pojedinačni su elementi koji utječu na Trumpove političke aktivnosti. Tako politizirana religija izrazito je moćno oruđe u oblikovanju percepcije javnosti: šire mase lagano je mobilizirati površnim, ali upečatljivim vjerskim porukama - time dobijaju snažan osjećaj kolektivnog identiteta; njihov konstruirani neprijatelj se pokazuje i kao neprijatelj samog Svevišnjeg, što brutalnim sukobima daje dozu mistike, a ratne aktivnosti, koje su po sebi nehumane, pokazuju se kao pravedne, ispravne i svete. Sva ova mjesta o kojima je sociologija religije raspravljala američki predsjednik Trump je utjelovio i to, čini se, na izrazito prirodan i spontan mu način. Oduzevši vjeri pacifistički i univerzalistički potencijal - što je u srži gotovo svih vjerskih učenja - zanemarivši konkretnog čovjeka, koristeći je kao pogonsko gorivo za ratovanje i ostvarivanje političkih ciljeva, Trump je uspio mobilizirati mase, te opravdati ratne akcije pred dijelom domaće i međunarodne javnosti, pokazavši da zna vješto iskoristiti religiju u svrhe vlastite političke agende.