Rat koji je zapalio Bliski istok

Napad SAD-a i Izraela na Islamsku Republiku Iran, u kojem je ubijen vrhovni vođa Ali Khamnei (Hamenei), bivši predsjednik Ahmedinedžad i niz komandanata označio je prijelomni trenutak savremene historije Bliskog istoka. U istom zračnom udaru poginuli su i ministar odbrane Mohammad Pakpour i dugogodišnji savjetnik vođe Ali Shamkhani, dok je uništena rezidencija rahbara u Teheranu. Bio je to precizno tempirani udar, izveden u trenutku kada je vojno-politički vrh Irana bio na okupu. U političko-religijskoj strukturi Irana takav čin ima daleko dublje značenje od likvidacije jednog državnika. Ubijen je simbol teokratske vlasti, ali i figura koju šiitski svijet posmatra kroz prizmu mučeništva. Zbog toga se već sada postavlja pitanje: hoće li smrt Alija Hameneia biti interpretirana u simbolici Huseinove žrtve na Kerbeli ‒ kao vrhunac borbe protiv tiranije, koji se oplakuje na Ašuri. Ako se takav narativ učvrsti, Izrael i SAD mogli bi dobiti upravo suprotan efekat od željenog: konsolidaciju iranskog društva oko ideje osvete. Na iranskim džamijama su već postavljene crvene zastave koje u šiitskoj tradiciji predstavljaju simbol krvave nepravde i poziv muslimanima na osvetu koja je upućena nakon vijesti o smrti vrhovnog lidera Hameneija u američko-izraelskim napadima.

Tempirana operacija i slom sigurnosnog štita Napad je bio pažljivo tempiran za subotu, kada je ajatolah Hamenei sazvao sastanak državnog vrha. Iranci su bili neoprezni, kao da nisu imali iskustva iz 12-dnevnog rata kada su stradali brojni komandanti i naučnici. Američki izvori potvrdili su da su američko-izraelske obavještajne službe pratile njegovo kretanje, što ukazuje na dubok prodor protivničkih struktura u iranski sigurnosni aparat. Takva infiltracija ‒ peta kolona ‒ razotkrila je još ranije za vrijeme junskog rata ključnu slabost iranske odbrane: nedovoljnu protivzračnu zaštitu i zastarjelu avijaciju koju očigledno nisu mogli nadoknaditi u kratkom roku. Paradoksalno, Iran je u isto vrijeme posjedovao jednu od najrazvijenijih raketnih doktrina u svijetu, namijenjenu odvraćanju. Balistički i hipersonični program bio je zamišljen kao odgovor na nadmoćnu neprijateljske avijacije. Međutim, to nije bilo dovoljno u trenutku kada je političko-vojni vrh ostao bez adekvatnog štita.

Cilj: promjena režima Eliminacija vrhovnog, drugog lidera, koji je došao na čelo vjersko-političke strukture Irana, jasno je pokazala strateški cilj Washingtona i Tel Aviva: slom teokratskog poretka i instaliranje slabe, podaničke prozapadne vlasti u Teheranu. U tom kontekstu spominjanje povratka dinastije Pahlavi, kroz figuru Reze Pahlavija, djelovalo je više kao simbolična projekcija nego realna opcija, mada se neostvareni car ozbiljno uživio u monarhistički Iran. Iransko društvo, oblikovano revolucijom 1979, teško bi, međutim, prihvatilo restauraciju monarhije, pa čak i nakon eventualnog pada klerikalnog režima. Ovaj nametnuti rat u Iranu ima odranije i hibridne karakteristike: vojni udari, obavještajne operacije, psihološki pritisak i unutrašnja destabilizacija, kroz organiziranje pobuna, paljevine džamija. Iran je na napad odgovorio raketiranjem američkih i izraelskih ciljeva u regiji (Zaliv), čime je konflikt prerastao u regionalni rat niskog intenziteta. Izraelci bombardiraju Teheran dok u isto vrijeme gori nebo nad Izraelom. U Hormuskom moreuzu iranske snage su napale i zapalile naftni tanker Skylight, koji je “ilegalno pokušavao” proći kroz tjesnac, dok stotine drugih brodova čeka zakovano nakon iranskog upozorenja o blokadi.

Sjećanje na susret sa Hameneijem U kolumni Oslobođenja iz juna 2025. opisao sam vlastiti susret sa Alijem Hameneijem 1999. godine, tokom posjete državne delegacije Bosne i Hercegovine koju je prevodio predsjednik Alija Izetbegović. I tada je iranski lider djelovao asketski, zatvoren u skromni kabinet i okružen strogim sigurnosnim mjerama nakon atentata koji je preživio 1981, kada je izgubio koordinaciju u desnoj ruci. Razgovor je bio malo zategnut, jer je Iran želio zadržati uticaj u BiH, dok se Sarajevo pod pritiskom Zapada već bilo orijentiralo prema SAD-u. Zaključio sam da je Ali Hamnei figura ogromne moći, ali i duboke ideološke uvjerenosti. Bio sam uvjeren da Iran ima historijsku misiju u islamskom svijetu. Taj dojam pokazao se ključnim za razumijevanje njegove politike: podrška pokretima otpora protiv izraelske okupacije, konfrontacija sa Izraelom i insistiranje na strateškoj autonomiji.

Iran i Bosna IR Iran je u godinama agresije na BiH stao uz napadnutu zemlju i pružio joj nemalu vojnu pomoć. To je stvorilo trajno političko sjećanje u odnosima dvije države. Prijateljstvo je obnovljeno i simbolično potvrđeno kada je Teheran 2024. podržao rezoluciju UN-a o genocidu u Srebrenici. Zato je u BiH ubistvo Alija Hamneija doživljeno s posebnom ambivalencijom. S jedne strane, Sjedinjene Američke Države su ključni saveznik Bosne i Hercegovine od Daytona. S druge, Iran je bio saveznik u času najveće opasnosti. Ta dvojnost reflektira složenu geopolitičku poziciju male države između velikih sila. Ipak, Iran zbog toga danas ima mnogo poklonika u BiH, koji s pažnjom prate događaje u ovoj zemlji.

Naslijeđe i opasnost eskalacije Nakon Hameneijeve smrti privremeno vođstvo po uputstvu Hameneija preuzeo je Ali Laridžani, dugogodišnji rahbarov saradnik. Izbor Laridžanija ukazuje na kontinuitet sistema, a ne na njegov raspad. Korpus Iranske revolucionarne garde, skraćeno perzijski Sepah, a pogođen gubitkom vojno-političkog vrha, reagirao je žestoko i obećao zastrašujuću kaznu. Time je konflikt dobio novu dimenziju: mučeništvo vođe kao mobilizacijski faktor. U političkoj kulturi šiizma takav motiv ima ogromnu snagu. Smrt lidera ne slabi sistem, nego ga najčešće radikalizira. Upravo zato likvidacija Alija Hamneija može postati strateška greška njegovih neprijatelja. Kukavičkim ubijanjem vrhovnog vođe IR Iran, dok su se vodili pregovori, pređena je granica koja je decenijama smatrana nedodirljivom. Time je otvoreno pitanje legitimnosti nasilne promjene režima u savremenim državama. Ako se takva praksa legitimizira, međunarodni poredak ulazi ili je već ušao u fazu otvorene sile. Za Iran je ovo mogući trenutak transformacije: od teokratske države pod jednim vođom prema revolucionarnom pokretu koji je vođen idejom osvete. Za Bliski istok to je početak novog ciklusa nestabilnosti, uvođenja u regionalni rat. Jer je invazija na Iran zapalila vatre na Bliskom istoku sa nesagledivnim teškim posljedicama. Za svijet to je opomena da politička ubistva državnih lidera nikada ne završavaju ratove. Ona ih, naprotiv, produbljuju.