Rat i njegovi navijači

Teško da se može sada reći nešto pametno a da se ne utopi u histeriju informacionog haosa koji sve usisava i relativizira. Entropija je postala temeljni način sporazumijevanja, van nje nije moguće čuti nijedan glas. Sve je opterećeno šumovima do te mjere da u obilju mogućnosti da se nešto sazna čovjek suštinski ne saznaje ništa na pravi način i ne postiže onu bistrinu misli koja bi ga dovela, ako ne do odgovora, onda bar do pravih pitanja. Jer moći danas postaviti pitanja o prirodi povijesnog trenutka u kojem postojimo, svemu onome što nas je dovelo do tačke usijanja preko koje se lomi besmisao i obezvrijeđenost svakog postulata humanosti, značilo bi mogućnost uspostavljanja naznaka neke utopijske vizije.

Da je moguće drugačije, te da se sve što nam je poznato iz brutalne stvarnosti možda može drugačije posmatrati a da se pri tome ne odustane od razuma i ne svede sve na niske porive kratkovidih zauzimanja strana. No, doći do momenta u kojem će se moći stvari razviditi bez prodora kontrakcija kojima smo globalno izloženi, značilo bi isključiti se, ali ne odustati od saznanja, nego se okrenuti onim znanjima i traganjima koji ne pristaju na simplificirane, manihejske vizije i degradaciju spoznaje. Ali to u aktuelnom trenutku djeluje kao teško moguće. Nema se vremena zastati, sila koja premrežava cijelu planetu determiniše i na nesvjesnom planu naše stavove, a naše društvene pozicije i nesviklost na sumnju tjeraju nas da se po svaku cijenu i što prije odredimo.

Egzistiramo u vremenu krvavog spektakla, svaka vijest bi se morala mjeriti više puta, a brzina kojom nam one pristižu ne ostavlja prostora da shvatimo šta se zaista događa i da promislimo koliko smo podložni laži i manipulaciji. Bez trenutka predaha, neprestana kontaminacija i algoritamsko bombardovanje kreiranim propagandnim materijalom guraju nas da se odredimo, da zauzmemo navijačku stranu i usvojimo stav. Svi imaju nešto reći, svi znaju šta se dešava, a malo šta od toga može biti upotrijebljeno da bi se došlo do temeljnijih istina. Ako one uopšte više igraju bilo kakvu ulogu.

Govoriti u ovom trenutku o istini, u svijetu koji je potpuno destruiran, bez bilo kakvih pravila, značilo bi izopštiti se, izvršiti potpuno pročišćenje našeg mentalnog sklopa. Međutim, potraga za istinskim složen je proces, koji zahtijeva odricanje i fokus, traži vrijeme kojeg kao da više nema. Oduzeto nam je ili ga nismo svjesni. Umjesto toga, usvojili smo instant-saznanje, kratkotrajne persiflaže koje zadovoljavaju naše najniže porive. Otuda sve se doima kao jeftina tragikomedija, podijeljene su nam kokice i sokići, naše je samo da aplaudiramo na signal koji se ukaže na neonu. I da potom stvaramo iluziju da smo nešto učinili, da učestvujemo i da se pitamo. A sve se odvija mimo nas, data nam je plastična koska na koju oštrimo zube, a potom u snu njima škrgućemo dok ih ne slomimo.

Rat je i mi ga u realnom vremenu posmatramo preko svojih mobitela vjerujući da time dolazimo do neke spoznaje o tome šta se događa. Svi su sada analitičari i znalci, a zapravo pristajemo da budemo oni koji na ovaj ili onaj način legitimiraju i normaliziraju ubijanja. Nema pravednih ratova, nema dobroćudnih bombi koje padaju po glavama bilo kome. Ima golog i neskrivenog interesa, ogrezlosti moćnika u demonske pohlepe. Tek kada se to pokuša razumjeti, kada se shvati da je čovjek danas postao puki materijal za hranjenje sofisticiranih oružja, biće moguće nešto mijenjati.

Ne trebamo ići nigdje daleko, svako bi u onom najbližem okruženju mogao sebe dovesti pred ogledalo i zapitati se. Zamisliti se šta sam ja, kao takav, kao neponovljiv, spreman uraditi da ovaj svijet ne bude oličenje pakla. To možda jeste iluzija, možda ljudskoj vrsti nije dato da drugačije sagledava sebe, ali vjerovati u iluziju već samo po sebi jeste neki korak. On zahtijeva nepristajanje na to da rat bude jedini mogući izbor. Niko nas ništa o tome ne pita, ali nam još ostaje bar ta mogućnost da se izborimo da mislimo izvan okoštalih šablona, da ne pristajemo da laž postane neprikosnovena kategorija egzistencije.