Rak nije samo bitka oboljele žene

“Dok nas smrt ne rastavi” motiv je za mnoge serije, filmove, dokumentarce. Ideja je za brojne romane, poeme... Smisao je života za sve bračne parove. Nažalost, upoznavajući sve više žena oboljelih od karcinoma, shvatam da “Dok nas bolest ne rastavi” zvuči smislenije, izazovnije, realnije, jače. Jer, ogroman je broj onih kojima se sa prvim pHd nalazom promijeni sve. Izvrne se naopačke. Ne mogu govoriti u procentima, ni u brojevima, zvučalo bi neozbiljno jer niko se ne osvrće na ovaj veliki problem, nema podataka, ali sigurno je ogroman broj žena koje partneri napuste čim dijagnoza pokuca na vrata. I nema nikakvih pravila, godine braka, sretan život, velika ljubav, broj djece, starost djece, krediti, dugovanja... Rak sve to anulira kao da nikada ništa nije postojalo. Ni maštanja i snovi, ni nade i iščekivanja, ni planovi i želje, ne postoji više ništa, rak je jači.

Postajete stranci. Teret. Breme na leđima, briga u srcu, tuga u mislima. Postajete sve što ne želite biti ni vi sami, ali život vam je to servirao. Niste za to krivi. Svakodnevno slušam slične priče, otišao je odmah nakon dijagnoze, poslije prve kemoterapije ga nisam zatekla kući, danima smo se svađali, smetalo mu je sve dok nisam odlučila otići kako bih imala mir... I većina žena o ovome priča sa osmijehom na usnama. Jer, pored neprekidne borbe sa bolovima, slabostima, mučninama, ne dozvoljavaju, barem javno, da ih rastužuje osoba koja im je okrenula leđa kada im je najviše trebala. Ali, u samoći, u tamnim noćima srce progovori, zasuzi, zaplače, zajeca, prokrvari...

Tako me je nekidan probudila poruka jedne od mojih brojnih, dragih drugarica koja je doživjela ovakvu sudbinu. “Ti si možda jedina koja će razumjeti, a i da imaš nekad, za neku priču: Godina od razvoda. Čudno je kako jedna riječ može zvučati tako hladno, a u sebi nositi cijeli jedan srušeni svijet. Nije to samo odlazak iz kuće. To je kraj jedne vjere. Kraj jednog zauvijek u koje sam vjerovala više nego u bilo šta drugo. Koliko sam ga samo voljela... “

Poslije niza rečenica, pred kraj teksta koji razara dušu moja drugarica je zapisala: “Vjerovala sam mu kao što se vjeruje sebi. A on... On me izdao na najgori, najhladniji način. Bez riječi. Bez objašnjenja. Bez borbe. ...Umirala sam na dva fronta. Tijelo su mi lomile terapije, a dušu njegova ravnodušnost. I ne znam šta je više boljelo. Možda upravo to što sam se borila za život, a on nije ni pokušao da se bori za mene. Danas, nakon godinu, ne boli manje. Samo boli drugačije. Jače, dublje. Kao rana koja je zarasla spolja, ali iznutra još krvari”.

Rečenice nad kojima se morate zamisliti, analizirati, razumjeti. Rečenice koje vam ne daju mira nakon što ih pročitate jer dolaze iz duše žene koja je najhrabrija na svijetu, koja na kemoterapiju odlazi sa širokim osmijehom, poslije kemoterapije na promociju knjige ili pozorišnu predstavu, koja ne dozvoljava da iko primijeti njene oluje. Žene koja sama pokušava pobijediti sve. Ali, mora li sama? Zašto sama?

Zato što rak zaista nagriza, uništava cijelu porodicu. Pretežak je to izazov od kojeg pokušavate zaštititi sve oko sebe. Svi od vas očekuju da se radujete dobrom nalazu, nabavljenoj terapiji za ovaj mjesec i da vam je za sreću to dovoljno. Niko ne obraća pažnju na borbe koje bijete na drugim poljima. Da zadržite porodični mir, porodični budžet, navike, prijatelje, posao, normalnost.

Nikome još nije palo na pamet da analizira zašto žene kroz sve ovo pokušavaju proći same, ne dijeliti osjećaje, strahove. Nekada pomislim i da bi zato bilo nepravedno, pa i površno, prstom upirati samo u izdaju onih koji odu, jer rak zaista nije samo bitka oboljele žene. On je opsada cijele porodice. Često partneri odlaze zato što se lome pod teretom borbe kojoj nisu dorasli. Finansije se tope brže od nade. Za citostatike, suplemente, vitamine, preglede, nalaze, analize odlazi novac koji ste štedjeli za ljetovanje, vikendicu, novi automobil. Svakodnevica postaje minsko polje između apoteke, bolnice i pokušaja da se sačuva privid normalnosti. Ono o čemu se u našem društvu šuti jeste da oboljeli, ali i porodica ostaju potpuno sami, bez ikakve psihološke podrške, osim ako je ne potraže sami. A i tada je njen kvalitet upitan. Ne zbog neznanja ili nehtijenja psihologa, nego zbog malog broja zaposlenih, a prevelikog broja onih koji su u potrebi za njihovom podrškom. Od članova porodice se očekuje da budu stijene, hranitelji i utjeha, dok se u njima ruši čitav svijet. Bez alata da se nose sa sopstvenim strahom od gubitka i nemoći, oni bježe, ne od žene, već od boli koji ne znaju procesuirati. I sve dok porodica sama bude prolazila kroz sve što rak donese, “dok nas bolest ne rastavi” ostat će ogroman izazov, a ne samo naslov neke tužne kolumne. Jer na kraju, u ratu protiv raka, niko ne bi smio da ratuje sam.