Puške na gotovs

Nedavno sam, pored kotla - a gdje bih drugo? - čuo priču o jednoj javnoj zdravstvenoj ustanovi u Republici Srpskoj koja godinama, možda i decenijama, radi bez problema, bez sumnjivih tendera i bez namještenih poslova. A kako radi, pitam druga koji uglavnom tačno o svemu zna sve. Lijepo, brate: žalba pacijenta je momentalni otkaz! Prvo otkaz, a onda direktor i njegovi pomoćnici utvrđuju da li je žalba pacijenta na mjestu ili ne.

Nije, dakle, pitanje da li se može, jer je više nego očigledno da se može, pitanje je da li postoji neko ko hoće. Svi koji u ovoj zemlji odlučuju znaju kako se problemi mogu riješiti, ali ne znaju kako poslije toga da dobiju izbore. Zato se najveći požari gase tek kada jedan izborni cirkus prođe, ali ni to nije najveći problem. Najveći problem je u tome što se ti požari redovno gase sa dvije do tri supene kašike vode!

Prije nekoliko noći je u Palati Republike održan sastanak predsjednika Srpske Milorada Dodika sa direktorom i članovima Nadzornog odbora Šuma Republike Srpske zbog “negativnih rezultata i niskog stepena izvršenja proizvodnje”. Smijenjeno je sedam direktora šumskih gazdinstava, od Višegrada do Banje Luke, a sve su prilike da će bez službenog telefona i ličnog šofera ostati kompletna uprava ovog javnog preduzeća.

I? Šta i? Ništa. Svi koji o šumama znaju sve, znaju i kako problem mogu da riješe, ali im na pamet neće pasti da to urade. Zašto? Zato. Ako je tačno da Šume imaju dvije hiljade radnika viška, a tačno je, to u prijevodu na partijski jezik znači najmanje dvije hiljade glasova. Pa puta mati, otac, žena, djeca, svastika, šogor... Nabere se toga koliko i gljiva u šumi kada je dobro vrijeme za gljive. Kada smo već kod gljiva, u Šumama je, što na određeno, što na neodređeno, primljeno više od 800 “berača šumskih plodova”.

Resorni ministar Savo Minić kaže da je u šumskom gazdinstvu u Čajniču, koje je jedan od najvećih gubitaša, zaposleno petnaest ekonomista i sebi ne može da dođe od šoka i nevjerice. Tom višku dodaje i nepoznati broj radnika koji su na stalnom bolovanju. Ima ih, tvrdi Minić, između dvije i četiri stotine. Mnogi od njih su alergični na drvo i list. Ali primaju platu. Plus porezi i doprinosi. Radnika ima više nego šume i u tom poretku stvari nema te uprave koja može minus prevesti u plus.

Zna se tačno u bocu ko je, kako i na čiji nagovor primio toliki višak. Ako Minić to ne zna, Dodik to zna. Ako ne zna ni on, zna ko mu može šapnuti. Zna se još preciznije ko je rezao hrast i prodavao ga kao topolu. Zna se i ko je drvo namijenjeno za industrijsku obradu pisao kao sječku. Zna se čije pilane po opštinama, selima i zaseocima najbolje rade zahvaljujući svem tom “znanju”, baš kao što se zna koliko vlasnici tih pilana svake dvoje godine “naberu” glasova u svom gazdinstvu. Zna se koliko je stotina hiljada kubika drveta bilo početkom godine na lageru i zna se koliko je tih kubika do danas propalo.

I? Šta i? Ništa. Direktori su smijenjeni, a na njihova mjesta su postavljeni novi. Hoće li neko u zatvor? Hoće. Ko? Vjerovatno nekoliko seoskih šumara ili lugara koji su komšijama za “pedeseticu” na deset metara drva dodavali još pola metra-metar. Ili jedan od onih koji su brali, sušili i mljeli vrganje. Hoće li stranke - a Minić je priznao da je jedan od razloga šumske havarije stranačko zapošljavanje - hoće li stranke zavrnuti vratove nesposobnima? Hoće, hoće, što bi rekao Josip Pejaković, kad meni nokat naraste tamo đe mi nikad nije rast’o.

Uzeše sve što mi oko može dohvatiti samo zato što znaju da će biti nagrađeni ako budu uhvaćeni. Ne bi oni krali i otimali kada bi se zato gulilo petnaest godina na Tunjicama. Dok svako uzme sebi šta misli da nam pripada, nama neće ostati ništa. Nije to, uostalom, više ni za zatvora. Robija je nagrada. Pitajte ljude u Donjoj Jablanici. Ili ljude u Novom Sadu. I sedam doživotnih robija je malo za ovo što su uradili. Puške na gotovs