Prve doze izborne nervoze

Siguran sam da nije malo nas, kojima je palo u oči i zaparalo uši ono što se dešava od početka ove godine – ni slučajno ne biva da neko ozbiljan i autoritativan govori o našem evropskom putu, o tome gdje zapinje, o blokiranim poslovima ili zakonima na čekanju. To samo potvrđuje prognoze o tome da je aktuelnoj vlasti, s jedne, i opoziciji, s druge strane, i važnije i privlačnije hvatanje zaleta (sa pratećim udarcima ispod pasa) za ono što nas čeka 4. oktobra – opšti izbori u ovoj zemlji.

Ako se, samo uslovno, objašnjenje te slike potraži u onome što je januar dosad obilježilo – na globalnom planu trampovsko preoravanje planete poslije Venecuele, američko zijevanje prema Grenlandu i uzburkani Iran, a na domaćem aktuelizacija Južne gasne interkonekcije, s američkom investiono-profitnom mirođijom u tom projektu – itekako su upadljivi preuranjenost izbornom opsesijom i smišljeno tiskanje na marginu mnogo važnijih, krupnijih i težih problema, s kojima deveramo.

Prikači li se ovome ono što, na svoj način, obilježava manje-više dramatične pripreme ponovnih izbora za predsjednika Republike Srpske na 136 izbornih mjesta 8. februara, s realnim izgledima za to da se – uz ostalo i eliminacijom stogodišnjih SNSD-ovih birača – ne ponovi lažiranje utvrđeno u novembarskim izborima, kao na dlanu nam se nudi mizanscen sve naglašenije opsjednutosti, hronične nesanice i simptoma nervoze. Pa se čini da se s tim fenomenom suočavama mnogo ranije, nego u dosadašnjim poratnim izbornim igrankama. I da nije nemoguće očekivati to da će – ako je već u januaru dominantno – tome biti podređeno i time obojeno sve ono što će nam se zbivati idućih osam mjeseci.

Direktno ili posredno, na to ukazuju sve brojniji primjeri izjava, poteza i reakcija, kojima smo zasuti minulih dana i sedmica. Po tradiciji, jer se i inače s tim u izbornim godinama najranije kreće, najprije smo saznali o onima koji se začešljavaju za članove budućeg Predsjedništva BiH. Kao prst u oko – zna se kome – Demokratska fronta je najavila Slavena Kovačevića kao svog kandidata iz reda Hrvata. Nedugo potom, svoju bošnjačku kandidaturu je obnarodovao čelnik Stranke za BiH Semir Efendić.

U kuloarima se čuje se da će HDZ-ova kandidatkinja za tu poziciju biti Darijana Filipović, aktuelna zastupnica u državnom Predstavničkom domu. Ramo Isak je još u nedoumici, javiće nam kad to odluči. Što je Denis Bećirović već učinio, obavijestivši nas da će se opet kandidovati za člana državnog vrha iz reda Bošnjaka. Reakcije su, očekivano, promptno uslijedile, i to, što može biti vrlo indikativno, najprije od Edina Ramića, SDA-ovog špic-igrača, koji je Bećirovića “počastio” ocjenom o tome da ništa korisno nije uradio, da samo priča, a djela nigdje, zaboravljajući reći, valjda u žaru borbe, koga to SDA ima da ponudi na megdan Bećiroviću. I ima li koga?

Predizborna nervoza, sa rastom broja manjih i većih doza, kojima se manifestuje i na koje se reaguje, ne ostaje samo na temi onih koji bi da zasjednu u Predsjedništvo države. Ide se i u vrlo živopisne, tu i tamo čak nesuvisle i iščašene, ali ambiciozne i samouvjerene izjave, prognoze, tvrdnje. Ima tu i istupa, za koje bi bolje bilo da su nas poštedjeli, ima blam-izjava i klasičnoga istrčavanja pred rudu. Ilustrativan primjer za to je nedavna otrovno lažna, smišljena naciorevizionistička tvrdnja SDA-ovog dežurnog kopca Harisa Zahiragića, očito namijenjena pripremi odgovarajućeg terena, ali i kao znak nervoze, o tome da je Tuzla – dokazano 35-godišnji trn u oku, kao neosvojiv plijen za nacionalne stranke – u proljeće 1992. godine željela proglasiti autonomiju, poput Fikreta Abdića u Krajini. (Na šta pravu reakciju tek očekujemo.)

Ima i primjera odmjerenog, argumentovanog i autoritativnog manira u češanju o predizborne treme, recimo, Denisa Zvizdića, koji će ustvrditi da se SDA, HDZ i SNSD prerano raduju pobjedi na izborima, što nije činjenično utemeljeno, uz uvjerenje u to da će im oktobarski izbori, uz nove tehnologije, donijeti ne baš ugodna iznenađenja. Na ovoj, racionalnoj strani predizborne nervoze, valja uočiti baš to – očekivanje plodova upotrebe nove izborne tehnologije. Kao što treba očekivati da – poput slučaja blokade onih 600.000 KM za djelimično ponavljanje predsjedničkih izbora u RS-u – državni ministar finansija, smjerni SNSD-ov diverzant Srđan Amidžić ponovi iživljavanje s parama za izbore, pa će njegov zamjenik Muhamed Hasanović, zahvaljujući odluci šefa OHR-a, moći potpisati odobravanje sredstva i osujetiti bar tu vrstu sabotiranja, ismijavanja i blamiranja oktobarskih izbora.

Dosadašnje januarske primjere hvatanja predizbornog zaleta nije ni moguće, ni preporučljivo ignorisati. Potrebno i korisno ih je posmatrati kao omiljen manir i vlasti i, osobito, opozicije – da sve što i kako se radi, uz sve brljotine, gafove i paceraje, bude u drugom planu i manje važno. A to što će se i put u Evropu i sve drugo dodatno zalediti i odgoditi – još manje je važno. Njima, ne nama.