Prosvjetiteljstvo u režiji talibana

Pet godina nakon povlačenja Sjedinjenih Američkih Država iz Afganistana i isto toliko ljeta otkako su talibani preuzeli vlast, svjedočimo devastirajućim posljedicama neuspjelog intervencionizma i izgradnje države. Tragika današnjeg Afganistana opisuje se tehničkim terminima poput propale države, neki pak preferiraju termine krhke države ili države u kolapsu koja svojim građanima ne osigurava osnovne uvjete za mirnu ljudsku egzistenciju, no sva deficitarnost talibanskog režima postaje gotovo plastična kada promatramo kakav je odnos tog posve bizarnog režima prema ženama.

UNESCO je u recentnom istraživanju podsjetio na talibansku bilancu uspjeha kada su u pitanju žene i njihovo pravo na obrazovanje: u zadnjih pet godina trend limitiranja prava žena na srednjoškolsko i visoko obrazovanje intenzivirao se te je oko 2,4 milijuna afganistanskih žena - od 12 godina pa naviše - ostalo bez prava na isto. Iako su talibani u prvom mandatu u Afganistanu, od 1996. do 2001, sustavno isključivali žene iz javne sfere (obrazovanje, tržište rada itd.), prije nego što će ponovo preuzeti vlast, uvjeravali su, gotovo džentlmenski, međunarodnu zajednicu da ženama neće uskratiti pravo na školovanje i studiranje. No pokazali su se talibani, kada su žene u pitanju, notornim recidivistima, iako je, primjerice, Zalmay Khalilzad, bivši američki specijalni izaslanik za Afganistan, smatrao da su talibani sada, misleći na razdoblje nakon intervencije i mnogo godina čudnih odnosa, ipak mnogo umjereniji te da neće nastaviti s ekskluzivističkim praksama. Sadašnji Afganistan trenutno drži neslavni rekord kao jedina zemlja na svijetu koja zakonski limitira pravo na obrazovanje svojim građankama. Iako međunarodne organizacije ukazuju na to, čini se kako zapadni, prosvijećeni svijet uopće ne mari za činjenicu da godišnje gotovo pola milijuna afganistanskih žena bude lišeno prava na obrazovanje, tog možda i najvažnijeg prava na individualnu emancipaciju.

Pravo na obrazovanje jedno je od glavnih postulata prosvjetiteljstva. Smatralo se krajem 18. stoljeća kako država mora omogućiti građanima obrazovanje. Školovanje će vrlo brzo nakon toga postati obvezno i dostupno širim slojevima društva. Iako su u tom povijesnom periodu i mnoge zapadne države otežavale pristup obrazovanju ženama, obeshrabrujući ih mnogim strukturnim i perfidnim mjerama, ipak su se same žene izborile da se kotač povijesti preokrene u njihovu korist. No, izgleda da se povijest stvarno ponavlja, nekada kao tragedija, a nekada kao farsa, kao što je slučaj u današnjem Afganistanu.

Rodni ili gender aparthejd tehnički je termin za fenomen koji institucionalno prožima talibanski režim od povratka na vlast 2021. godine. Dob do koje se žene, tj. djevojčice, mogu školovati talibani su postavili na 12 godina, što po njihovim kalkulacijama predstavlja pretpubertetsku dob. Nakon te dobi za djevojčice u Afganistanu život naprosto prestaje. Osam od deset žena u Afganistanu ne školuje se ili ne radi, oko 11 milijuna djevojčica godišnje ovisi o humanitarnoj pomoći, a budući da im je limitirano kretanje, istraživanje UN Womena konzervativno procjenjuje da oko 50% od ukupnog broja afganistanskih žena mjesečno napušta kuću samo jednom ili, u najboljem slučaju, dva puta. Lišene su afganistanske žene gotovo svake perspektive, što se nužno reflektira na njihovo zdravlje, fizičko i mentalno. One umiru mlađe, statistike pokazuju, njih nema tko liječiti budući da se žene sustavno eliminiraju iz zdravstvenog sektora, a mentalni problemi s kojima se susreću jedan su od gorućih problema afganistanskog društva. Statistike govore kako sedam od deset žena u Afganistanu smatra vlastito mentalno stanje lošim ili jako lošim, što je posve logično budući da se njihov život većinom odvija u negaciji ili zabrani.

S druge strane, talibanski režim, po mišljenju mnogih vjerojatno jedan od najdefektnijih režima ikad, Zakonom o promicanju vrline i sprječavanju poroka iz 2024. stavio je žene u pravni okvir, krut, apsurdan, besmislen i gnjusan. Pročitali smo navedeni Zakon, nažalost. Članak 12 ističe kako žena mora pokriti cijelo lice kako bi spriječila socijalni nemir ili kaos, koji sam po sebi može olakšati grijeh. Glasove žena također treba eliminirati iz javnog prostora, tvrdi zakonodavac. Žene su u Afganistanu, tragična je posve ova konstatacija, naprosto pomnožene s nulom, isprva običajno, a zatim sustavno i institucionalno. UNESCO-ov izvještaj predviđa da će ovakve temeljno nehumane politike prema ženama do 2060. godine stvoriti toliki potres na tržištu rada, budući da ekonomija svake države ovisi i o ženskoj radnoj snazi, od kojeg se Afganistan nikada neće oporaviti.

Dok feministice na Zapadu, poput planetarno poznate Judith Butler, akademski konstatiraju kako je sada vrijeme da napokon redefiniramo kategorije žene, žene osjetljive na strukturalnu patnju žena, poput autorice Bine Shah, ističu kako je suštinski problem afganistanskih žena talibanski režim, no nitko im ne pomaže da se od njega oslobode. I dok su talibani kršili sve osnovne postulate ljudskosti, prosvijećeni zapadni svijet je sve to samo opservirao na posve izvanjski i lažni način. Tragična bilanca od 2,4 milijuna djevojčica i žena koje su lišene jednog od osnovnih ljudskih prava, prava na obrazovanje, čije je kretanje limitirano i koje se sustavno brišu iz javnosti, nije od interesa zapadnog uma i svjetske javnosti, koji su i sami doprinijeli rodnom aparthejdu u Afganistanu, fenomenu protiv kojega se deklarativno bore, ali samo u svom dvorištu.