Promjene i posljednji dani

Nakon tragedije koja se dogodila prošle sedmice nismo, kako se i moglo očekivati, uspjeli izboriti ni jedan trenutak da bar malo zastanemo, zamislimo se nad sobom i nad onim što zapravo živimo. A bila je prilika da upravo to uradimo. Ali ne površno kao i uvijek, nego temeljito se preispitujući i promišljajući šta smo to zapravo sebi ponovo dopustili.

Ipak, iznimno je uznemiravajuća spoznaja da samo u trenucima kada se desi onaj krajnji, najporazniji momenat, kad se izgubi život, pomislimo da se nešto mora učiniti, napraviti neki rez, pokušati izvršiti neka promjena. Odnosno, šta nas to sprečava da u ludilu i nesređenosti u kojoj decenijama egzistiramo nismo u stanju svakodnevno postavljati sebi ta pitanja. Zašto se mora najprije nešto ovako strašno desiti da bismo se udružili, podvukli neke crte i rekli ovako stvarno više ne može.

Potreba preventivnog reagovanja, imajući na umu gdje i kako postojimo, trebala bi biti naša konstanta, ono u što neprestano ulažemo svu svoju energiju. Jer znamo, ova država počiva na toliko krhkoj osnovi, na potpunom odsustvu svijesti o važnosti ljudskog života, da na nju jednostavno ni u kom smislu ne možemo računati. Ona ne nudi nikakvu nadu da će se stvari mijenjati, da je moguće drugačije.

Ali toliko smo razjedinjeni, otupljeni, ispranih mozgova, jer smo pristali da budemo jeftino glasačko meso koje će održavati entonacionalnu laž i pljačku, da ne možemo ništa artikulisati dok nam se ne dogodi najgore. Tek kada se zamislimo u situaciji da smo mi mogli stajati na istoj toj tramvajskoj stanici ili bilo ko drugi, tad uspijevamo pojmiti pod kakvim opasnostima živimo, po kakvim mirnodopskim minskim poljima svakodnevno gazimo.

To je ono što nam je ponudila država, stanje apsolutne neizvjesnosti, neofeudalni jad i bijedu, obezvređivanje ljudskog života do potpune ništice.

I najcrnje je upravo to što mi ni sada, kad se ipak desilo, kad je ponovo položena uzaludna žrtva kolektivnog nemara, zaostalosti i zakašnjenja, nismo u stanju artikulisati ništa smisleno. Ta strašna polarizacija javnog prostora, to bezočno ljigavo strančarenje, pranje ruku, društvenomrežna histerija, poplava lažnih vijesti, monstruoznih konstrukcija i morbidnog ekskluziviteta, pokazuje samo dno društvene krize u kojoj se nalazimo.

Sve je srozano do te mjere da ne postoji nikakvo ograničenje, nikakva etička ograda koju se neće preći samo da bi se postojeće stanje nastojalo i dalje održati. To jednako rade i vlast i opozicija, to rade svi oni koji se pretvaraju u servis stranačkog inžinjeringa i svojim botovskim istupima dodatno kontaminiraju prostor suočavanja. Dakle, najmanje je važan izgubljeni život, preko njega se sukobljavaju svi oni akteri koji lešinarski čekaju svaku priliku da putem populističke buke učine sve da se ništa ne promijeni. Samo u tim okvirima može postojati ova frankenštajnska kreatura od države.

Otuda se, jer su osjetili krv, a samo na krv i reaguju, kao na komandu s povodaca trgaju i reže svi bijesni psi dresirani pod skutovima kompradorske vlasti. One koja opstaje samo na manipulaciji i opetovanoj prevari.

To kakav je javni prevoz u glavnom gradu je ono na što smo godinama pristajali. Sve ono što nam se dešava jako dobro nam je poznato, ali smo okretali glavu, ništa nismo činili da bismo to mijenjali i spriječili. Ne ulazim ovdje u priče da li se nešto radilo i popravljalo, koliko god da se radilo, bilo je malo, jer nam se desilo da je jedan život izgubljen. Ta navada da se od nužnih infrastrukturalnih projekata, koji su jedina, ponavljam jedina, svrha svake vlasti, prave predizborne priče o epohalnim dostignućima, i upisuju se kao kolosalni uspjesi vlastodržaca, čista je obmana.

A problem je u nama, prihvatili smo da nas se kupuje time, umjesto da smo potpuno svjesni da vlast nema drugu svrhu ni obavezu osim da nam osigura da ne ginemo po ulicama. Ona, opet uz našu prešutnu saglasnost, u svojoj kleptokratiji nije u stanju ni to uraditi. Što znači, besmislena je i bespotrebna. I da, slažem se, treba je po svaku cijenu mijenjati. No, ne treba je mijenjati samo tehnički kao dosad, već korjenito.

Divna je stvar što je mladost, ona poslovično uspavana naša mladost, pojmila ovaj trenutak. Što je digla svoj glas. Međutim, ako pristane da bude zavedena i postane instrument kojim će se izvršiti samo kozmetička promjena, da zeleni zamijene crvene, plavi uzjašu umjesto žutih, onda će iznova pristati na poraz.

Nama je nasušno potrebno da prodišemo, da mislimo i osjećamo kao ljudi. Sve mimo toga je ponovno vraćanje na isto. A znamo šta iz toga dolazi, uvjerili smo se prije nekoliko dana.