Prljav um protiv čiste zastave

Zaboravne podsjećam, a neupućene informišem o tome da je prošlo 25 godina otkad je, početkom ovog vijeka (i milenija) u našem državnom Parlamentu propao pokušaj opozicije, predvođene SDP-om, da se usvoji zakon o zabrani neofašističkih i sličnih udruženja i organizacija, koje baštine, poštuju i slijede istovrsne mračnjake iz prošlosti. Namjera je neslavno osujećena, jer su i tada – kao i danas (?) – u Parlamentu bili jači i uticajniji oni koji, pod otrcanim izgovorom “borbe za svoj narod”, nisu htjeli ni da čuju za to da se antifašizam, što bi bila suština takvog zakona, legalizuje i zavlada našim javnim prostorom.

I četvrt vijeka kasnije, antifašizmu nije komotno u ovoj zemlji i njenoj politici, čak je protjeran iz dobrog dijela vlasti, od najniže do najviše. Ciljano i smišljeno to za rezultat ima ničim ograničen prostor za redovno i nesmetano manifestovanje neofašističkih ideja, aktivnosti i izjava, ma koliko to bilo s druge strane zdrave pameti i civilizacijskih standarda. Protiv onih koje pamtimo, a što plitkoumno ignorišu i stalno potcjenjuju oni koji ne vide šta nam se decenijama radi, jedino se redovno oglase nejaki i koliko-toliko organizovani antifašisti ove zemlje – inače besmisleno podijeljeni na SABNOR u Bosni i Hercegovini i SUBNOR u Republici Srpskoj – budni i, na svoj način, dežurni u reagovanju na pojave neofašističkih vampira u, recimo, demonstraciji ravnogorskih sljedbenika, na Thompsonovim koncertima “domoljublja”, u divljanju neofašističke mladeži i omladine na sportskim utakmicama...

Ne želeći zaostajati za takvim “patriotskim” zanosom, a nimalo slučajno uoči izbora i s ciljem skretanja pažnje sa svega što muči i mori građane u toj provinciji naše države, Vlada RS-a je u skupštinsku proceduru prošle sedmice uputila Prijedlog zakona o dopunama Krivičnog zakona entiteta, u kojem je u novouvedenim krivičnim djelima i javno isticanje i promovisanje zastava i simbola Armije RBiH, uz zatvorsku kaznu od tri godine. Nisam među onima koji su zatečeni ovom viješću. Jer, od nekoga ko se, i tri decenije od rata, tako odnosi prema ovoj zemlji, prema apokalipsi iz posljednje decenije prošlog vijeka i prema evropskom sutra svih nas, ništa drugo se nije ni moglo očekivati. Onima koji su iznenađeni, valjalo bi podastrijeti argumente, koji bi ih, s jedne strane, vratili u našu surovu stvarnost, a s druge dokazali da su u velikoj zabludi svi koji misle da su aktuelne vlasti – ne samo one u Banjoj Luci – odustale od ciljeva, koji nisu ostvareni u ratu, pa to u miru žele drugim sredstvima.

Jer, kad policajci u Zvorniku zaustave navijače naše fudbalske reprezentacije i navijanje proglase kršenjem javnog reda i mira, kad policajci u Doboju, na sirov način, zaskoče vozilo, na čijoj haubi je zastava sa ljiljanima, pa je siledžijski skinu i poderu i izreknu kaznu, kada u pola tri ujutro, tokom utakmice BiH i SAD-a, policija bane u seosku kuću u Podrinju i naredi domaćinu da s balkona skine zastavu s ljiljanima, jer je to prekršaj – onda je to očajnički korak dalje od onoga što se decenijama šizofreno dešava na prostoru RS-a, a što se sada, eto, i zakonski reguliše, ali ne više kao prekršaj, već kao krivično djelo(!?).

Reakcije na sve to – pa i na “opravdanje” premijera RS-a Save Minića da “ta zastava podsjeća na stradanje 29.000 Srba tokom ratnih dešavanja” – očekivane su i, kao rijetko kad, lišene razlike između, o Federaciji kad je riječ, vlasti i opozicije. Ako prihvatimo da je to iskren i jednodušan stav, koji nema veze sa predizbornim zaletom, onda je ono što su izjavili iz SDA, SDP-a, NiP-a, Naše stranke... – jedino očekivano i razumno. Za razliku od drastičnog manjka razuma onih koji su ovo uputili u skupštinsku proceduru, nezavisno do toga da li će zahtjev potpredsjednika RS-a Ćamila Durakovića, koji upozorava na suprotnost ove odluke sa Zakonom o odbrani BiH, piti vode i da li će Narodna skupština RS-a izbjeći dodatno potonuće u političko-moralnu provokaciju, nacionalističku ostrašćenost i podebljavanje poruke da ovu zemlju neće i ne žele.

Prateće refleksije, s manje ili više osjećaja nevjerice u vezi s tim da neko zaista ima toliko mrlja u umu, čim izjednačava simbole ustaštva i fašističkog NDH sa ljiljanima, a pri tome kvarno zaboravlja fašistički četnički učinak, od male je pomoći svima koji – poput zamjenice ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH Duške Jurišić – misle da je ovo jedan od najglupljih, ali istovremeno i opasnih poteza vlasti jednog entiteta, nužan su pratilac aktuelnih psihopolitičkih i društvenih lomova u nas. Uz ostalo, o tome govori i izostanak reakcije neizostavne treće strane, koja “mudro” šuti – ili je saglasna sa takvim odnosom prema ljiljanima? – i čeka ne bi li nešto ušićarila iz raspleta klinča prve i druge strane.

Koji se ne može završiti nikako drukčije nego pravnim alatima, uključujući i Ustavni sud BiH. Manje od toga nije ni moguće, ni potrebno kad prljav um na besramno drzak i pogan način kidiše na čistu zastavu. Dokazano jaču, zajedno s ovom zemljom, od onih koji bi i nju i zemlju da dodatno obesmisle, zagade i ponize.