Pristati na nemoć i stvarati

Vraćam se iznova, po ko zna koji put, na pitanje značaja kulture i umjetnosti u okvirima propitivanja društvenih i političkih anomalija, odnosno na potrebu da se kritičkom revalorizacijom, postavljanjem pravih pitanja pokuša kroz stvaralačku imaginaciju dosegnuti do nekih drugačijih oblika i modela egzistencije. Dakako, jasno je da se ovim načinom ne mogu direktno mijenjati stvari, djelovati u okvirima kulturnog i umjetničkog polja, osim u slučajevima kada se pojedinci direktno angažuju u partitokratskim strukturama, samo po sebi znači pristati na svojevrsnu nemoć da se u areni političke borbe naprave oni konkretni pomaci. Jer, mašta, metafora, alegorija nisu ono što u direktnom djelovanju može poljuljati bilo koju vlast.

Međutim, van tih mapiranih i determinisanih obzora postoji obilje prostora u kojem se može ostvariti ono neophodno pomjeranje, koje bi moglo stvarati priliku za otvaranje drugačijih perspektiva, pogleda koji će nuditi alternativu, mogućnost tumačenja stvarnosti neopterećenu dnevnopolitičkim uzusima. To ne znači da se treba zatvarati u eskapističke kule od slonovače, odustajati od angažmana, već da se putem dobro postavljenih kreativnih mreža treba raditi sve što je moguće na opismenjavanju publike, jačanju njenog propitivačkog impusla, ne bi li se u krajnjoj liniji izvršio onaj katarzični uticaj, iz zaumlja se probudila potreba da se sagledamo sa onim u čemu živimo.

Samo probuđen čovjek, a kultura i umjetnost imaju moć buđenja, sposoban je da se uhvati ukoštac sa onim što ga okružuje, sa čime se neprestano hrve. To iskustvo drugog prikazano na sceni, napisano u romanu, oživljeno u poeziji, preneseno putem filma ili izložbe, na koncu odsvirano instrumentima, daje nam mogućnost da se u vlastitoj samoći pred svijetom osvijestimo, pojmimo i vidimo. Iako kultura i umjetnost u našim okvirima, usljed niza sputavajućih okolnosti, nisu u onoj mjeri masovno interesovanje u kojem bi trebali biti, one ostvaruju svoj posredni uticaj. Otuda je pitanje njihove vitalnosti i smisla da pokreću one teme koje su nam nelagodne, sa kojima se ne mirimo lako, ali putem kojih dolazimo do spoznaja o našem mjestu u svijetu kakav naš današnji jeste.

Iz tog sudaranja sa stvarnošću moguće je da se porodi pukotina koja je nasušno potrebna, da se izvrši uticaj nužan za osvješćivanje, koji bi se potom prenosilo u neke šire političke i društvene modele. Tamo gdje kultura i umjetnost zalaze u one kritične tačke, u ono o čemu se nerado govori, što se prešućuje, ima i nade da je promjena moguća, da je dostižna pozicija kroz koju se može transformisati iskustvo življenja na ovom prostoru i u ovim okolnostima. Iz tog razloga iznimno je važno očuvati kulturnu i umjetničku produkciju nedirnutu, udaljenu od svake vrste političkog uticaja koji je čini zarobljenom i ograničenom. Šta time želim reći, ma koliko izgledalo nemoguće u okvirima sistema ostvariti slobodno djelovanje koje nije opterećeno budžetskim dotiranjem, i dalje postoji prilika za subverziju, prevazilaženje granica i otvaranje onih tematskih preokupacija kojima se dodiruju neuralgični srazovi društveno-političkog zastranjenja. Pitanje je samo da li ima stvarne volje onih koji stvaraju, da tragaju za načinom kako saopštiti zajednici u čijim okvirima djeluju istine bez kojih nema kretanja naprijed.

Sa druge strane, da bi se moglo zakoračiti u ono što dolazi, neophodno je moći osvijestiti ono što je bilo, i to bez mitologizacije, dakle, kritičko seciranje prošlosti, kulture sjećanja i njenih pripadajućih segmenata, nameće se kao prevashodna potreba za kolektivnu demistifikaciju. Iako to nije lako učiniti u okolnostima u kojima postojimo, insistiranje na pobuni protiv svega postojećeg morala bi biti temeljna odrednica svakog ulaska u kulturu i umjetnost. Sve osim toga je podražavanje postojećeg sistema vrijednosti. Umjetnost i kultura koje nisu u stanju poroditi pogled kojim se ide izvan postojećeg nisu dostojne svog poslanstva. One tada iznevjeravaju, pristaju na datosti bez bilo kakvog impulsa promjene. Što će reći da ne služe istini, nego rekreiraju sveopštu laž, učestvuju u njoj, doprinoseći sumornim prilikama u zajednici, suzbijaju svaku utopijsku težnju i pristaju na služenje mračnjačkim narativima koji nas i drže u zarobljeništvu u kojem sada jesmo. Biti u umjetnosti i kulturi, znači vjerovati da se svakim svojim pokretom doprinosi stvaranju prilike da promjena jednom bude moguća, ma koliko tiho to bilo, moguće je da će doći onaj dan kada će se na osnovu naših ideja dogoditi ona sanjana promjena. Stoga, ne treba pristajati na autocenzure i obmane, nego proaktivno osmišljavati svaki korak, sa nadom da ono što radimo jeste naš jedini mogući zalog za budućnost.