Preživjeti osuđen na propast
Malo je stvarnog životnog vremena da bi ga se posvećivalo svakodnevnoj borbi sa nakupinama neprožvakanih trauma i opetovanih, refreničnih povrataka u glib onoga u čemu egzistiramo. Ne može čovjek a da se ne uhvati u besmislu i bijedi trenutka, doveden do zida koji se čini nepremostiv, neprestano ima dojam da se sudara sa uvijek istim sklopom nemogućnosti i jada. Sve što govoriš, u prazno govoriš, sve što pokušavaš promijeniti, iznova te zaskoči kao zjapeća provalija ništavila. I tako u koncentričnim krugovima istog, do potpunog besmisla. Jer u okolnostima ovog našeg sada, tog povijesnog žrvnja zakašnjenja, postoje samo deluzije i distopije, svaka pozitivna iluzija, utopijska nada da se nešto može pomjeriti u drugačijem pravcu, da se može doći do oblika i rješenja koji neće podrazumijevati nespokoj i poraz, rasprši se u samom svom zametku. Kao kolektiviteti mi smo već toliko dugo zarobljeni u minusima i negacijama da i ono pozitivno što ostvarimo, biva brzinom svjetlosti pometeno i strovaljeno u pesimističku viziju, jednostavno ne znamo održati bilo kakav kontinuitet.
Naša prošlost, kao i sadašnjost, niz je diskontinuiteta, prekida, pokidanih niti trajanja, zamršenih presjeka i linija u kojima ne nalazimo ni početak ni kraj, pa se otuda ne umijemo snaći ni kad nas iznenadi neki oblik sreće. Jednostavno ne znamo šta bismo sa tim dojmom, toliko svikli na nesreću i tragičnost prema onom bljesku radosti koji nam upadne u ruke, ne znamo se ponašati, kao da nam on čini nelagodu, izglobljava nas iz ubijeđenosti da možemo, da smo dostatni. Dakako, splet istorijskih mrtvouzica, naša neprestana unutarnja ili vanjska porobljenost duha, ideja i progresivnosti, njihovo zatucanje i zatiranje utisnuli su se u ovdašnje biće poput onoga što je nepromjenjiva datost sa kojom se, uglavnom, mirimo, na koju bespogovorno pristajemo, oćutimo je i klimamo na nju glavom poput banalnih plišanih igračaka na baterije. Iako smo uvriježeni u mišljenju da naš inatski mentalitet najbolje radi kad smo potpuno satjerani u kut, stiješnjeni i na korak od poraza, to jeste samo po sebi naše najveće ograničenje, ono što ne dopušta da uvijek budemo na visini zadatka.
Jer sociološki jeste najproblematičnije upravo to stanovište, da se najbolje ponašamo i najviše dajemo u najkriznijim okolnostima, mimo toga pristajemo na tavotrenje u limbu nesposobnosti da iskoračimo, da se samosagledamo, oslušnemo i pokrećemo. A time i da mijenjamo stvari, stvaramo prilike ili postižemo rezultate nevezano za aktuelni trenutak. Treba, dakle, da se dovedemo do samog ruba opstanka, do krajnjih granica nemogućnosti, kako bismo se trgli iz somnabulnih i apatičnih baruština, došli do sebe, preuzeli, koliko je moguće, kontrolu nad vlastitim usudom. Zatim danima jašemo na tom rezultatu, stvaramo mitomanske naracije uspješnosti, busamo se u prsa kako smo baš mi predodređeni da opstanemo, da nadiđemo sile mraka koje se nadvijaju nad našim glavama. I u tome, dakako, počinjemo s vremenom pretjerivati do odvratnosti. Kada taj kritični momenat prođe, iznova se zarobimo u pesimizmu svake prilike, odajemo se kuknjavi, obmanama i lažima, do sljedeće iskre svjetlosti što će zakremeniti iznova isti taj proces, pa nas istim redoslijedom dovesti do novog pada i razočarenja.
Svi naredni neuspjesi koji potom dođu, suočavanje sa njima, izvlačenje neke pouke iz toga, bivaju zanemareni sjećanjem na “slavne” dosege i ono famozno kako je nekad bilo, kako smo nekad mogli. Zaboravljamo, po pravilu, da to kako smo nekad mogli ne igra apsolutno nikakvu ulogu u ovome što sada jeste. Nikad ništa suštinski ne učeći, iz vlastitih grešaka prije svega, a potom i iz okolnosti u kojima se desilo ono što nas pogađa. Ili riječima Jusufa Nurkića: “To je BiH, osuđena na propast, a uvijek preživi”. Ne pretendujem da iz stava jednog košarkaša ponesenog emocijama pobjede gradim neku filozofiju, ali mi se doima da je sa antropološkog stanovišta u ovoj izjavi sažeta sva naša tuga. Mora li biti propast, i mora li biti preživljavanje, zar je to jedini naš istinski doseg? I pravo pitanje jeste, imamo li mi snage kao društvo, kao kultura, da se jednom otrgnemo iz tog negativističkog samopercipiranja, te da načinimo prvi korak ka dostojanstvu bivanja tu gdje jesmo.
Vraćam se ovdje na sami početak, na vrijeme, na iluziju promjene. Nastojati biti izolovan, odbijati da se progovori o svemu što nas okružuje djeluje jednako porazno i onespokojavajuće. Otuda istrajavati u tome da se piše, kritizira, komentariše ili traži neki način kako bi se do drugog doprlo riječju, stavom, mišljenjem, ostaje kao jedina mogućnost, jedino što je razumno. Bez toga nema nikakvog smisla, nade pogotovu. Otuda, kad smo najradosniji, trebamo biti najradikalniji prema sebi samom.